Jedna vrsta pingvina, veliki ouk koji je bio neleteća ptica, zbog svoje ljepote je nastradao i potpuno je istrijebljen.
Dok naučna zajednica u jeku razvoja vještačke inteligencije razmatra opciju oživljavanja vrste, autor i profesor Gisli Palson opisuje posljednje godine sjevernoatlantskih neletećih ptica koje su ljudi doveli do istrebljenja: događaj koji je izazvao trenutak spoznaje o destruktivnim moćima čovječanstva.
Dva očuvana primjerka velikih ouka izložena su u muzeju 1971. Posljednji par ubijen je 1844. Veliki ouk su bile velike ptice koje ne lete i koje su imale stanište na stjenovitim ostrvima u sjevernom Atlantiku hiljadama godina.
Međutim, ljudi su ih lovili sve dok nisu izumrli, i to u roku od samo nekoliko stotina godina, želeći ih i proganjajući zbog njihovog perja, masti, mesa i ulja. Posljednji par koji se razmnožavao ubio je ribar na obali Islanda 1844. godine, a posljednji put jedan mužjak je viđen kod Njufaundlend Benksa 1852. godine.
U svojoj novoj knjizi antropolog Gisli Palson, navodi Live Science, prenosi Politika, prepričava posljednje godine života velikog ouka, koristeći izvještaje i intervjue ornitologa Džona Volija i Alfreda Njutna, koji su shvatili da izumiranje vrsta nije nešto vezano isključivo za prošlost, već opipljiv proces koji ljudi mogu izazvati, te za koji su bili odgovorni kada je izumiranje vrste u pitanju.
Veliki ouk je bio ptica visoka 80 centimetara i prilično debela, sa puno mesa. Nije letjela pa bi se gnijezdila na škrapama, gdje je mogla da se penje. Najveća kolonija je vjerovatno bila u Njufaundlendu i starosjedilačke grupe u Sjevernoj Americi su je lovile prilično dugo. Imamo rane antropološke izvještaje i arheološke dokaze, ali to se uglavnom odnosilo na vjerske događaje i simboliku, na primjer Beothuk narod je hvatao jaja i koristio ih u ritualima. Ova ptica je lovljena na Škotskim ostrvima, Norveškoj, Islandu i nekim drugim mjestima, ali najviše u Njufaundlendu. Od 1830. do 1844. gnijezdili su se na čuvenom Еldeju, što znači Vatreno ostrvo, i to je mjesto gdje je posljednji par uhvaćen 18. juna 1844. godine. Nekim čudom, par britanskih prirodnjaka boravio je na Islandu 1858. godine, 14 godina nakon što je posljednji par ubijen. Oni to ne bi znali, ali su se nadali da će nabaviti jednu ili dvije ptice i jaje za muzeje i svoje studije. Nisu mogli da odu u Еldei, jer je predradnik kojeg su angažovali rekao da je to previše rizično. Čitave posade su poginule u bici sa ostrvom i okeanom - to je duga istorija utapanja i nesreća. Tako su ostali zaglavljeni na jugozapadu Islanda, užasno razočarani što nisu mogli da dođu do ostrva. Umjesto toga, odlučili su da vode intervjue i bilješke. Poslije šest nedjelja vratili su se u Еnglesku, a Njutn je postao prvi profesor zoologije u Kembridžu i prilično veliko ime u zaštiti životne sredine i proučavanju ptica.
"Kada sam donekle slučajno naišao na 'Knjige o divljim pticama' bio sam zapanjen. Pomalo sam sumnjao da izvor postoji i da je čitljiv, ali se ispostavilo da je to bio dokaz izumiranja ove vrste", naveo je Palson.
Naučnik je priznao da je razmišljao o oživljavanju vrste i smatra da bi to bilo zabavno. Prema njegovim riječima, mnogo se priča o važnosti nestanka - vraćanja vrsta u život, i uprkos svim mišljenjima ipak smatra da bi to bilo samo bacanje novca.
"Razgovarao sam sa genetičarima o složenosti, i to je moguće. Ne biste dobili sto odsto savršenu pticu i teško da je vrijedno toga. Čak i ako uspijete da stvorite jedan ili dva pingvina ovog roda - oni polože jedno jaje. Ali čitav ekosistem se promijenio i ne znam koliko bi oni preživjeli", objašnjava Palson, dodajući da je sve to veliki proces. Jedna vrsta je nestala usred živog svijeta, sistema, staništa i oživljavanje je pomalo apsurdno i krajnje komplikovano.
