Ipak i oni koji sa njim nisu dolazili u dodir, pretrpjeli su stresove koji mogu ozbiljno da naruše mentalno zdravlje.

“911 Koji je vaš hitan slučaj?

– Moj dečko je pucao sebi u glavu.

Šesti je februar 2021., tačno 2 sata i 52 minuta, mazim ga po butini i držim za mlitavu ruku, kada su došla tri policijska automobila. Hitne pomoći još nema. “Gdje je pištolj?”, pitaju. Pogodilo me je to što ni ne pokušavaju da ga spase, a još nisu ni pogledali tijelo. Imao je 31. Voljeli smo se samo 1.564 dana – piše El Stenger za Hafpost.

Kada voljena osoba digne ruku na sebe, uobičajeno je da ožalošćeni krive druge ljude i pokušavaju da razumiju zašto se to dogodilo.

– Ja ne pretpostavljam “zašto” i “kako”. Mnogo puta smo razgovarali o tome zašto je za njega život bio bolan, a u oporavak nije vjerovao. Brajanova smrt je najbolnija stvar koju sam ikada osjetila, ali nije bila šokantna. Kriza mentalnog zdravlja postojala je i prije pandemije, samo je sada skočila na 590 000 smrtnih slučajeva u SAD, a 29 odsto ljudi je ostalo bez posla. Loše upravljanje pandemijom izazvalo je stresove koje ljude dovode do suicida – smatra El.

Kaže da zna šta treba promijeniti da bi se to spriječilo.

– Brajan je redovno govorio da mu treba samo zarada i pristupačni resusrsi da izliječe postojeću traumu. I nadati se boljem svijetu. Kada je došla 2020. mnoge okolnosti su se pogoršale. On je bio maltretiran kao dijete, fizička “disciplina često rezultira problemima. “Nemam nikakva sjećanja prije 9. godine”, rekao mi je jednom. Kada je napustio roditeljski dom sa 16, pronašao se u panku, pisanju i fotografiji. Imao je 26 kada smo počeli da se viđamo i rekao mi da nikada nije bio srećniji – prisjeća se Stenger.

– Kao i drugi Amerikanci koji se bore sa posttraumatskim stresnim poremećajem, patio je od nesanice, noćnih mora, hroničnih bolova, depresije i anksioznosti. Od našeg prvog dejta, pa sve do 5. februara redovno je razgovarao sa nama o neliječenoj traumi i svojoj nesposobnosti da potraži pomoć. Strahovao je zbog zagađenja, siromaštva, policijske brutalnosti i nadzora putem tehnologije. Tokom cijele veze govorio mi je da mu je život bolan – piše El.

Do 27. godine, na njen nagovor, Brajan je potražio terapiju, koja mu je pomagala sve dok njegov terapeut nije promenio kancelariju i povećao troškove. Ni lijekovi nisu pomagali.

– Svaki dan je pokušavao da se smiri kofeinom, nikotinom, alkoholom i energetskim pićima. Kad je umro u 31. godini, znala sam da je trpio hronične bolove od teškog rada. Osjetila sam i vidjela žuljeve na leđima, stopalima, promjene na kičmi, što je pokušavao da riješi istezanjem, lijekovima i masažama. Svaki dan se budio sa bolom, a nije mogao da priušti terapiju koja mu je propisana – piše El.

Kada je Kovid nastupio, Brajan je izgubio posao barmena i menadžera kuhinje. Njegovi studentski krediti stigli su na naplatu, a za biro se nije “kvalifikovao” zbog birokratskih rupa.

– Biti siromašan uvijek mu je stvaralo stres, a sa pandemijom sam gledala kako se mentalno i fizički narušava njegovo zdravlje. Ušteđevinu su pojeli računi. Preživljavanje je stresno. Postojeća stanja su se pogoršala, ali nastupila su i neka nova. Problemi sa želucem, varenjem, smanjeni libido, sve duže nesanice. Kada je umro dugovao je 18.000 dolara fakultetu i imao nekoliko stotina na tekućem računu. “Treba mi novac. Ne mogu da priuštim…”, pa je slijedio čitav spisak stvari – piše ona.

Jutro prije nego što je umro, ponovi joj je da se te stvari nikada neće promijeniti, da će pandemija potrajati, a on ne vidi izlaz.

– Alkohol je sastojak depresije i redovna konzumacija je pogoršava. I te noći bili smo u gostima, Brajan je iznenada postao paranoičan, ubijedila sam ga da treba da spava. Voljela sam ga i razgovarali bismo ujutru. Ljutio se i ponavljao jedno te isto dok nisam shvatila da je u najpijanijem izdanju koje sam ikada vidjela. Stigli smo kući, sjećam se kako je čekao iza mene u garaži. Otišla sam u kuhinju, kada sam ga čula da pretura po ladli u našoj spavaćoj sobi. Sad znam da je tražio pištolj. Izašao je i popušio cigaretu. Bilo je 2 i 49, pozvao je prijatelja i pitao da li se iko ljuti na njega. “Volim te, sve je dobro, vidimo se sutra”, bio je uvjeren – piše El.

Bilo je 2 sata i 51 minut kada je spustio slušalicu, sjeo u svoj kamion, zapalio cigaretu i pucao sebi u lijevu sljepoočnicu.

– Čula sam pucanj iz kuhinje, istrčala napolje i čula kako ispušta posljednji dah. Dva sata sam stajala u dvorištu, dok su sve fotografisali, mjerili i prikupljali dokaze. Drhtala sam, tiho plakala i pokušavala da ne čujem cerekanje među policajcima. Sutradan sam morala to da javim njegovoj majci. Kao i većina “depresivaca” Brajan nije predvidio da će njegova smrt da traumatizuje mene, moju kćerku, prijatelje i saradnike. “Toliko je želio da te oženi”, govorili su mi njegovi prijatelji. Samoubistva će se i dalje dešavati u masovnim razmjerama dok se ne preduzmu mjere i pomoć u preživljavanju, finansijske i rehabilitacione. Nisam mogla da spasem Brajana, jer nije bio u stanju da bude voljen onako kako smo ga mi voljeli i zato što strukturna i socijalna podrška nije bila dostižna. Za njega je kasno, ali za nas još nije – zaključuje El.