Od 2019. turski stručnjaci, novinari i anketari pratili su pomno izborni raspored opštih izbora u Turskoj za 2023. Razlog tome je vjerovatno to što je vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP) na lokalnim izborima 2019. pretrpjela poražavajući poraz svojih kandidata za gradonačelnika u većim gradovima, uključujući Istanbul. Redovne ankete od tih izbora otkrivaju da je popularnost AKP "blaga", iako je zadržala stisak nad turskim institucijama i medijima. A izgleda da i turski predsjednik Erdogan nije više dobrodošao, posebno među mladima.

Erdogan je možda zaista ranjiv uoči izbora 2023. godina, ali ne nužno iz razloga na koje bi većina ljudi pomislila – postoje znakovi da je turski predsjednik možda previše bolestan da se uopšte kandiduje za reizbor, piše FP.

Posljednjih mjeseci, pojavilo se niz snimaka na kojima turski lider ne izgleda dobro.

Neki od njih su manje jasni, ali svi zajedno otvaraju neka očigledna pitanja o Erdoganovom zdravlju.

Na jednom snimku, radi primjera, djeluje da je predsjedniku trebala pomoć supruge i pomoćnika dok se spuštao niz stepenice.

Na drugom, djeluje da je imao poteškoća u hodanju kod Anitkabira, mauzoleja osnivača Turske Mustafe Kemala Ataturka.

A na još jednom videu koji je zadobio pažnju prošlog jula, kao da je otežano pričao tokom praznične čestitke članovima AKP preko televizije.

Povremeno je djelovao prilično mršav, ukazuje FP. U tandemu sa ovakvim snimcima idu i glasine o predsjednikovom zdravlju, uključujući priče da se bori sa sve većom zaboravnošću, te probleme s disanjem, konfuziju, povraćanje i implantaciju unutrašnjeg defibrilatora. Prema tim navodima, predsjednik je povećao broj ljekara oko sebe, smanjio susrete sa štampom i uzima lijekove protiv bolova pre javnih dešavanja, navodi FP.

Naravno, takve glasine često ponavljaju ljudi van Turske ili oni koji su udaljeni iz predsjednikovog unutrašnjeg kruga, pa bi glasine o predstojećoj smrti Erdogana mogle biti samo besposleno čavrljanje, ukazuje FP na svojoj veb stranici. Na kraju krajeva, ukazuje portal, na drugim snimcima djeluje da je savršeno u redu. Kad se 26. septembra pojavio u emisiji CBS "Face the Nation" možda nije djelovao energično kao nekad, ali ipak ima 67 godina – ni previše star ali ni mlad – a na vlasti je više od 18 godina, što je uzelo svoj danak.

Šta ako je Erdogan zaista bolestan?

Nikad nije dobro suditi o nečijem zdravlju sa daljine, posebno ako neko nije ljekar. Ali, ako bi se takva procjena za trenutak uzela u obzir eksperimentalno, to bi otvorilo više pitanja, ukazuje FP. Šta ako je Erdogan veoma bolestan? Šta će se desiti ako on bilo zbog bolesti ili smrti ne može da uđe u trku za reizbor 2023?

Prema Članu 106 turskog Ustava, potpredsjednik Fuat Oktaj bi preuzeo odgovornosti i ovlašćenja koja sada ima Erdogan, do održavanja izbora (rok od 45 dana) i polaganja zakletve novog predsjednika.

To je prilično jednostavno i standardno. Turski analitičari su dugo pretpostavljali da će se u post-Erdoganovoj Turskoj AKP razdvojiti na načine koji će otvoriti put kompetitivnim izborima koje bi mogao da osvoji bilo koji od većih opozicionih političara Turske. Možda bi to mogao biti Ekrem Imamoglu, koji je porazio bivšeg premijera AKP, i to dvaput, da bi postao gradonačelnik Istanbula. Ili njegov kolega iz Ankare, moćni političar Mansur Javas, te Meral Aksener, lider Dobre partije sa reputacijom čvrstine.

Postoje razumni scenariji prema kojima bi Imamoglu, Javas ili Aksener postali sljedeći predsjednik Turske, ali pretpostavka koja leži u osnovi svake njihove pobjede je povratak u takozvanu normalnu politiku nakon Erdogana.

Moguće je, ali ima osnova za skepticizam.

Prvo, do sada bi trebalo biti jasno da je Erdogan preko AKP ili ispraznio ili privolio turske političke institucije svojoj volji. U tom kontektstu teško je zamisliti da bi izbori organizovani za 45 dana bili pravični i slobodni.

Drugo, tu je činjenica da su tokom Erdgoanove maltene dvodecenijske vladavine ljudi iz unutrašnjeg kruga AKP postali bogatiji i moćniji, često putem spornih sredstava i prakse.

Djeluje malo vjerovatno da bi zvaničnici, biznismeni, medijske ličnosti i drugi tako spremno rizikovali svoje posjede predajući se neizvjesnosti demokratskije politike, ukazuje FP.

U takvim okolnostima, vredi razmotriti i mogućnost da bi post-Erdoganovom Turskom vladao drugi autokrata, možda u vanrednom stanju. Među najmoćnijim figurama u Turskoj, sem Erdogana, jesu šef obavještajne službe Hakan Fidan, ministar odbrane Hulusi Akar i ministar unutrašnjih poslova Sulejman Sojlu.

Od njih trojice, Akar deluje da je najbolje pozicioniran da preuzme rukovodstvo. Fidan je dobro poznat Turcima, ali uglavnom operiše iza zatvorenih vrata Nacionalne obavještajne organizacije.

Sojlu je "oštećena roba", navodi FP, nakon što je turski mafijaški šef Sedat Peker ukazao da je ministar korumpiran i povezan sa organizovanim kriminalom u nizu snimaka objavljenih na "Jutjubu" posljednjih mjeseci.

Akar takođe ima jednu veliku prednost nad Fidanom i Sojluom – oružane snage.

Analitičari su težili da zanemare ulogu vojske u turskoj politici od kada su reforme 2003. i 2004. dovele oružane snage pod civilnu kontrolu. Neuspješni puč iz 2016. – tokom kojeg je veliki broj Turaka nezavisno od politike odbio povratak na sistem vojnog tutorstva u kombinaciji sa posledičnim čistkama oficira - izgleda da je razbio volju komandanata da igraju ulogu u politici.

Ipak, Akar, šef štaba tokom pokušaja puča i potom ministar odbrane, odigrao je centralnu ulogu u preoblikovanju oružanih snaga nakon jula 2016. što bi moglo da dovede vojsku u poziciju da ponovo odigra političku ulogu – onu podrške Akaru, navodi FP.

Turska je danas politički nestabilnija nego ikad posljednjih godina. U pet godina nakon puča, ministar je bio odgovoran za imenovanje negdje blizu 65 odsto oficira, uključujući stotine generala i još veći procenat podoficira.

U danima kada se turska vojska oblikovala iznad politike, ali ipak zadržavala dužnost da interveniše radi zaštite Kemalovog sistema, to možda nije bilo toliko važno. Da je vojska bila podređena civilima kroz pravila, propise i uredbe, kako je AKP počela da čini na početku svoje vladavine, Akarov uticaj unutar redova možda ne bi bio sporan. Izgleda da iako su oficiri podređeni civilima da to nije kroz političke institucije već prije kroz lojalnost. Oni duguju svoje činove i uticaj dvojici civila – Akaru i Erdoganu.

Ukoliko je predsjednik onesposobljen, ili umre, to će ostaviti Akara u veoma moćnoj poziciji.

Akar je zvaničnik koji je bio direktno odgovoran za agresivni stav Turske u Mediteranu u ljeto 2020, što je suprotstavilo Tursku njenim NATO saveznicama Grčkoj i Francuskoj, podsjeća FP. Ministru odbrane bi bilo teško da se približi Erdoganovim političkim vještinama i harizmi, ali uz lojalnost oficira – bar inicijalno – to mu ne bi ni trebalo.

Naravno, ističe FP, nema načina da se sazna stvarno Erdoganovo zdravstveno stanje ili ko bi mogao da ga naslijedi, ali analitičari i vladini zvaničnici ne čine sebe uslugu pretpostavljajući da će Erdogan doći do izbora 2023. Ako ne dođe, turska politika bi mogla da se vrati u pređašnje stanje, pukotine u AKP bi mogle biti prilika za opoziciju, ili bi zemlja mogla postati nestabilnija i slično.

Godinama je spoljnopolitička zajednica zamišljala da će Egipat preći sa Hosnija Mubaraka na njegovog sina Gamala ili šefa obavještajne službe Omara Sulejmana. Ispostavilo se da nije bilo ništa od toga. Bila bi stoga velika greška ignorisati znakove da se zdravlje turskog predsjednika narušava i nadati se van svakih očekivanja da će stvari ispasti kako treba, zaključuje "Forin polisi", prenosi "B92".