Šta je ovih dana povezalo Evropsku uniju sa Rusijom, Tursku i Meksiko sa Indijom, Iran s Kubom i Venecuelom, i Kinu sa svima njima? Odgovor je: Amerika. Sve te države — ukupno njih 36, ako računamo članice briselske unije — našle su se praktično istovremeno na udaru američkih prijetnji sankcijama i sličnim kaznama za neposlušne.
Turskoj i Indiji Amerika prijeti zato što žele da kupe ruske sisteme S-400; Rusiji zato što postoji, a odavno više nije u poželjnom stanju, to jest na koljenima; Evropskoj uniji, pored ostalog, i zato što bi da sarađuje s Iranom, kao što se i obavezala; Kubi zato što sarađuje s Venecuelom, a Venecuela ima isuviše nafte koja nije pod američkom kontrolom; Kini pak zato što, izgleda, ne može na drugačiji način da odgovori na rast njenog ekonomskog i (geo)političkog uticaja.
- Ne vidim da američki diplomatski korpus čini išta osim što prijeti sankcijama i izdaje ultimatume ako zahtjevi nisu ispunjeni. Sva druga sredstva iščezla su iz arsenala američke diplomatije i to je žalosno - ocijenio je nedavno ruski šef diplomatije Sergej Lavrov.
Portal Blumberg iskazuje samo malo više razumijevanja. Sankcije, koje podrazumijevaju i uskraćivanje pristupa američkom tržištu, administracija Donalda Trampa zaista "koristi kao batinu" i protiv saveznika i protiv strateških rivala, ali istovremeno, ipak, piše Blumberg utješno, ne pokreće ratove kao što su činili Trampovi prethodnici "na putu ka uspostavljanju globalne hegemonije i preuzimanju uloge svjetskog policajca".
Pa ipak, napominje ekonomista Džefri Saks, riječ je o "bizarnom pristupu" koji bi "u budućnosti mogao da stvori ozbiljne probleme" samim Sjedinjenim Državama.
