Kažu da vrijeme liječi sve. Naprotiv, meni je sve teže. Pogotovo oko 17. marta kada mi naviru sjećanja. U razmaku od nekoliko sati ostala sam bez sina i supruga. Ubijeni su bukvalno na pragu kuće u kojoj smo pronašli utočište izbjegavši iz Uroševca.
Ovo su riječi Vere Stolić (62). Za nju je tog marta 2004. godine život prestao da postoji. Živi zbog sjećanja na mučki ubijene sina Borka, koji je tada imao svega 21 godinu i supruga Dobrivoja (1955). Patnju sa njom dijeli sin Predrag (38) kome još teže pada to što u trenutku nesreće nije bio sa najbližima, barem da pokuša da pomogne bratu, koji je prvih sati po ranjavanju davao znake života.
- Suprug i sin su mi ubijeni svirepo, mučki. Muža su mi usmrtili hicem u glavu, a sina su rafalima pogodili u stomak i glavnu arteriju, zbog čega je iskrvario na putu do baze Bondstil - prisjeća se Vera tragičnog događaja u selu Drajkoce kod Štrpca.
I dok pojašnjava kako su bukvalno namamljeni u smrt, Vera kaže da je začuvši nekakvo dozivanje prvi iz kuće izašao suprug Dobrivoje, a potom začuvši pucnjavu i sin Borko.
- Suprug je izašao da vidi šta se dešava i da uzme drva iz pomoćnog objekta iza kuće, ali ga je već ispred praga pogodio metak u glavu. Muž je preminuo na licu mjesta. Začuvši pucnjavu, sin Borko je odmah istrčao da vidi šta mu je sa ocem, ali su napadači skriveni iza šupe nadomak kuće otvorili rafalnu paljbu i na njega. Mog sina je jedan metak pogodio u glavu, a drugi u glavnu arteriju - prisjeća se Vera, dok jecaji prekidaju njenu priču.
Jecaji su sve jači dok se podsjeća puta do bolnice u Štrpcu, tokom kojeg je sin Borko davao znake života. Možda bi, kaže, i preživeo da su američki pripadnici Kfora dozvolili ukrajinskim vojnicima ove misije da ga helikopterom prebace do vojne baze "Bondstil" u kojoj se nalazila najbliža savremeno opremljena bolnica. Umjesto toga, poslije dužeg čekanja, krenuli su sanitetskim vozilom, tako da je nesrećni mladić u putu preminuo od posljedica krvarenja.
- Iako je pravosuđe Euleksa sprovelo nekakvo suđenje, glavnoosumnjičeni Gezim Ferat koji je, kako se navodilo u optužnici, napad izvršio jer je bio motivisan etničkom mržnjom, oslobođen je usljed nedostatka dokaza, u septembru 2009. godine. Međutim, istražitelji su prethodno samo jednom uzeli izjavu od moje mame - priča sin Predrag Stolić.
Njegov stric Milorad napominje da i dalje ne zna ko mu je ubio brata i bratanca ali da su, prema nezvaničnim saznanjima, to učinili pripadnici kosovske policije, jer je tadašnja posebna istraga Kfora pokazala da se otisci nađeni na travi, gdje su se skrivali napadači, poklapaju sa obućom koju nose pripadnici kosovske policije, kao i da meci pripadaju oružju koje koriste. Ipak, tokom sudskog procesa rečeno je kako su navodno pripadnici policije branili Stoliće od napadača. Postavlja se pitanje kako su kosovski policajci znali da će i kada Stolići biti napadnuti?
Predrag Stolić je u vrijeme nesreće bio kod strica u Mladenovcu, gdje je tražio posao.
- Moja porodica izbjegla je iz Uroševca 1999. godine, kada su Albanci, kao i u martovskom pogromu, protjerali i napadali sve srpsko. Kuća nam je kasnije porušena do temelja, a imovina uzurpirana - priča revoltirano Predrag, i ističe da nikada neće zaboraviti majčine krike na telefonu tok 17. marta 2004.
