Treća putnica, Dobrila Radovanović, koja je preminula na operacionom stolu, sahranjena je istog dana, u rodnom selu Merovac u Prokupačkoj opštini.

Kuršumlija je danas bila sablasno pusta, tiha, tužna i nema, kao da je čitava bila na sahrani. Gotovo u isto vrijeme sahranjene su Jelica Radović i Irena Vesović, na istom groblju, udaljene jedna od druge 30-ak metara, piše Blic.

U isto vrijeme sahranjena je i Dobrila Radovanović, u rodnom selu Merovac. Zajedno su godinama putovale autobusom Niš ekspresa na posao u Prokuplje. Jelica je radila u Poreskoj upravi, Irena i Dobrila, kao medicinske sestre u bolnici “Dr Aleksa Savić”. Zajedno putovale, pričale o poslu, porodici, planovima, željama, djeci, i sve se u trenu pretvorilo u tragediju. Njih više nema. Zajedno su putovale, zajedno i otišle na vječni put.

Kao da je cijeli grad došao na sahrane

Stotine ljudi krenulo je iz Crkve Svete Trojice u centru grada, do gradskog groblja u Kastratu, da posljednji put isprati Jelicu Radović. Porodica, suprug Milan, sin Ivica i kćerka Evica, koja je došla iz Njemačke, gdje je primila tragičnu vijest, slomljeni su hodali iza posmrtnog kovčega. Rodbina, prijatelji, kolege iz Poreske uprave, svi i dalje u nevjerici.

Iz porodične kuće Vesović, u naselju Kastrat, u kojoj je živjela Irena sa suprugom Aleksandrom i dva maljoletna sina, od 6 i 2 godine, išla je nepregledna povorka rodbine, prijatelja, kolega iz Doma zdravlja, Hitne pomoći u Kuršumliji, bolnice iz Prokuplja, opštine, javnih institucija u gradu.

Dvije povorke susrele su se i stopile jedna u drugu na putu prema groblju u Kastratu. Kao da je cijeli grad došao na sahrane. Rodbina, prijatelji, kolege obe porodice, svi su se uglavnom međusobno poznavali ili družili. Svi riječi hvale o Jelici, Ireni i Dobrili.

Na groblju je bilo hiljade ljudi, u isto vrijeme su ispratili na vječni put Jelicu i Irenu. Grobna mjesta udaljena su jedva 30-ak metara jedno od drugog. Radnici, koji su kopali rake plakali su među sveštenicima koji su držali opelo Jelici Radović, je i Jeličin ujak sveštenik Mlađa Ristić.

– Poginula je na najveći hrišćanski praznik Vaskrs. Izgorjela u autobusu, prošla je muke kao Hrist, neka joj vječna kuća donese mir – drhtavim glasom kaže Ristić.

“Jeco…”, prolomilo se oplakivanje kraj kovčega. Jeličine sestre, Ljubica i Verica, naglas su oplakivale muke koje je nesrećna žena preživjela u autobusu. “Na mukama, u vatri si dušu ispustila. Otišla si, a vrijeme ti nije. Kako ćemo bez tebe, radosti naša…” U suzama je bio i Jeličin rođak Jovan Ristić (73), koji je sa suprugom Anik došao iz Francuske.

– Bila je predobra, za svakog je imala razumijevanje. Ovo je katastrofa, da ovako u najtežim mukama izgubi život – govorio je Jeličin bratanac Branislav Ristić (40), crvenih očiju od suza.

– Nikako ne mogu da shvatim ovu katastrofu. Kako da izgori, zar tako da umre, u jezivim mukama.

Jelicu Radović je, inače, od odlaska u penziju delilo samo godinu dana.

Suprug nastradale Irene nijem od bola

Aleksandar Vesović, suprug tragično nastradale Irene Vesović, koja je živa izgorjela, na sahrani nije mogao da izgovori ni riječ.

Izgubio je glas poslije tragedije koja ga je zadesila. Kako sinovima od šest i dve godine objasniti da mame više nema. Kako objasniti da niko nije mogao da je spase iz razbuktalog autobusa.
Kako, kada je on, kao vozač u Hitnoj pomoći Doma zdravlja u Kuršumliji, mnogima spasao život, rizikujući ponekad i svoj, da što prije stigne, da pomogne drugome u nesreći.

Njegovoj Ireni nisu mogli da pomognu.

Irena je bila posvećena porodici i poslu medicinske sestre na neurohirurgiji bolnice u Prokuplju. Svekrva Dragica Vesović na sahrani nije mogla da zaustavi jecaje. Brat, tetke iz Holandije i Prokuplja, rodbina, u suzama.

– Ne mogu da prihvatim da je nema. Bila je miljenica svih nas. Ona sa tako divnim osmijehom, puna ljubavi prema porodici, sinovima. Bila je živa kada se desila nesreća, zapomagala, kukala, vrištala za pomoć iz upaljenog autobusa. U najtežim mukama je umrla – priča Irenin rođak.

Mnogi su prisustvovali i jednoj i drugoj sahrani, jer su se međusobno poznavali. Ne krijući suze zbog teške tragedije sugrađanka, Nena Vučković, načelnica Hitne medicinske pomoći u Kuršumliji, rekla je:

– Svi smo skrhani bolom ovom teškom tragedijom. Iako nam je posao da pomažemo unesrećenima, ne možemo da potisnemo emocije. Izgubili smo koleginice, prijateljice, ali moramo da nastavimo dalje. Posljednjih dana desilo se dosta teških događaja u našem gradu, ali mi smo uvijek spremni da intervenišemo. Ovakvu tragičnu nesreću ne pamtim, još je teža što smo ih poznavali – dodao je on.

Zaposleni u Hitnoj službi Doma zdravlja, sa dva sanitetska vozila, bili su u pripravnosti u blizini groblja, u slučaju da nekome pozli.

Tražila da je sahrane pored oca u rodnom selu

Istovremeno, u selu Merovac, opština Prokuplje sahranjena je Dobrila Radovanović, medicinska sestra na ortopediji Prokupačke bolnice. Teško povređena u udesu, uprkos naporima ljekara, preminula je na operacionom stolu u Kliničkom centru u Nišu. Još ranije, kada bi govorila o odlasku na onaj svijet, rekla je da ako umre da je sahrane pored oca u rodnom selu. Pored njega je i sahranjena.

U momentu spuštanja sanduka u raku, na gorblju u Kastratu u Kuršumliji, nebo se otvorilo i počela je kiša. Neko reče “I nebo plače za njima.”

U Kuršumliji je juče bio dan žalosti, zbog tragične saobraćajne nesreće. Podsetimo, u selu Barlovo, nadomak Kuršumlije, u ranim jutarnjim satima, 30. Aprila, došlo je do direktnog sudara autobusa, koji je prešao u traku za vozila iz suprotnog smjera, i kamiona. Petoro ljudi, tri putnice i oba vozača su preminuli. Podsjećanja radi, juče je u rodnom selu sahranjen i Zihnija Košuta, vozač kamiona u koji je udario putnički autobus kojim je upravljao Siniša Mijailović.