Sve se desilo u trenutku, vozač je počeo da gubi svijest. Trener Pavle Trifunović je to srećom odmah primjetio i munjevitom brzinom pritisnuo kočnicu, kako autobus sa uzbrdice ne bi krenuo u rikverc, nekontrolisano niz padinu.
Ovako za Blic priča Slobodan Srezoski, sekretar Košarkaškog kluba Borac iz Zemuna, jedan od svjedoka drame koja se prije dva dana odigravala u autobusu prepunom djece uzrasta od 10 do 18 godina. Nažalost, vozač Zoran B. (58) je, najvjerovatnije od srčanog udara, nedugo zatim preminuo, ali je brzom reakcijom trenera Trifunovića (24) spriječena veća tragedija.
Mladi zemunski košarkaši su tog prepodneva krenuli na toliko dugo čekani izlet na Divčibare.
– Samo srećom i nevjerovatnim potezom hrabrog trenera Trifunovića izbjegnute su mnogo veće posljedice. Prvi je primjetio da je čovjeku loše, da polako gubi svijest i brže bolje uspio je rukom da pritišne nožnu kočnicu i spriječi da autobus krene nekontrolisano unazad. U tom trenutku vozač se gotovo potpuno onesvijestio, pa je trener nekako uspio da mu skloni nogu sa papučice i pozove ostale u pomoć – prepričava sekretar kluba i dodaje da bi se rijetko ko snašao u takvoj situaciji.
Sam Trifunović ne krije da je i dalje pod utiskom svega što se dogodilo na uglu ulica Endija Vorhola i Vodovodske, na tromeđi između Banovog brda, Julinog brda i Žarkova.
– Tek što smo krenuli na put prišao sam vozaču da mu se javim i da se upoznamo. Poslije moje prve rečenice vidio sam da mu nije dobro, da uzdiše, koluta očima. Odmah sam ga pitao “gdje je ručna” ponovio sam to sigurno desetak puta, ali već tada me nije čuo. Ruke su počele da ga izdaju, pustio je volan, a autobus je krenuo unazad pola metra-metar. Pozvao sam drugog trenera u pomoć, dok sam rukom držao nožnu kočnicu – prepričava doživljeno Trifunović.
Da se nešto dešava primjetili su i vozači koji su se tada zatekli na ovoj saobraćajnici.
– Prolaznici su primjetili da se nešto dešava, drugi vozači su svirali, konačno kada smo se zaustavili, jedan od prolaznika uspio je da pronađe i povuče ručnu, jer niko od nas nije znao gdje se ona nalazi. Potom smo iznijeli vozača iz autobusa, pokušao sam da mu pruzim pomoć vještačkim disanjem, ali nije uspjelo. Ubrzo je stigla i Hitna pomoć koja je pokušavala da ga reanimira 15-20 minuta. Nažalost, nije bilo pomoći – priča dvadesetčetvorodogišnji Trifunović.
Treneri su sve učinili da pomognu vozaču, ali i da spriječe paniku među djecom u autobusu.
– Oni su vidjeli da se nešto dešava, gledali su kako iznosimo vozača, ali nisu znali tačno o čemu se radi, niti im je neko to govorio, kako ne bismo bespotrebno izazivali paniku među njima. Kada smo čovjeka iznijeli i kada je došla Hitna pomoć zamolili smo djecu da ostanu unutra i ne pomjeraju zavjese, da ne bi gledali sve to – kaže Srezoski.
U firmi “Montesol”, koja je iznajmila autobus zemunskim košarkašima, o ovom slučaju nisu željeli detaljnije da govore iz poštovanja prema porodici preminulog vozača.
– Mogu samo da kažem da vozač nije radio deset dana prije polaska na tu vožnju, bio je potpuno odmoran, vozio je tek 20 minuta prije nego što mu je pozlilo – kaže Tihormir Stojanović iz „Montesola“.
