Nepregledna kolona ljudi, traktori, konjske zaprege, automobili. Borba za goli život i bijeg od hrvatske vojske prema Srpskoj i Srbiji dok granate padaju po nedužnim civilima.
Svakog avgusta naviru najgora sjećanja Soki Momčilović iz Gline. Za sve što je preživjela kaže samo “Ne daj Bože nikome!”
"Meni nije toliko ništa bilo koliko Oluja. Meni je Oluja oduzela 10 godina života. Strah. Strah. Ideš u neizvijesnost. Ideš, ne znaš kuda ideš. Nemaš nikoga ovdje da sada ideš u određemno mjesto. da znaš gdje ćeš. Put sam kao put, to znate. Da je svašta se dešavalo. Ljudi su presretani, ginuli. Ostavljali traktore, ostavljali sve, bježali. Mislim, ne daj, bože, nikome. To samo ne daj, bože, nikome", kaže Soka Momčilović, izbjeglica iz Gline.
Nema čega se nije nagledala i porodica Damira Blanuše, iz Benkovca. Slike iz djetinjstva koje nosi sa sobom i uspomene na rodnu grudu, ništa ne može da izbriše, priča on.
"Bio je put težak. Bilo je strašno, mislim. Znate kako je bilo. Put je trajao 4-5 dana dok smo došli tu. U Srbiji, sreća, imali smo neku blizu rodbinu, u Inđiji, došli kod njih. Tih prvih godinu-dve bilo je najteže. Odlazimo što poslovno što privatno, dosta puta godišnje. I fali non-stop. Evo, Fruška Gora ljepota, vidite kako je, ali ne može ništa da zamijeni ono dolje", kaže Damir Blanuša, izbjeglica iz Benkovca.
Srbi protjerani u Oluji bili su primorani da novi dom potraže širom Srbije, najviše u Vojvodini. Kažu, nikada ne zaboravljaju koliko su im u najtežim danima pomogli mještani. Skoro svi su priskočili u pomoć jer nisu mogli da gledaju patnju nedužnih civila.
"Dočekali smo ih dobro, kao prve komšije. I tu sa njima živimo stalno, nemamo nikakvih problema. Pomagali smo i prihvaćeni su dobro i tu su dobili placeve da prave kuće. I dobili su donacije za materijal. A oni su sami gradili kuće", kaže Pavle Polovina, iz Krušedolskog Prnjavora.
