Slobodan Milošević u januaru 1986. godine izabran je za predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, a sljedeće godine, na Osmoj sjednici CK SK Srbije, politički je eliminisao Ivana Stambolića i postao nesporno „najjači čovek" u Srbiji... Ali, tek na Vidovdan 1989. godine narod ga je izbrao za vođu.
Proslavi šest vijekova od Kosovske bitke na Gazimestanu prisustvovalo je između milion i dva miliona ljudi, za koje je bio organizovan besplatan autobuski prevoz iz cijele Srbije. U prvom redu naspram spomenika i govornice, sjedilo je gotovo kompletno Predsjedništvo SFRJ, na čelu sa Janezom Drnovšekom. Nije došao samo predstavnik SR Hrvatske Stipe Šuvar.
Prisutan je bio i vrh SPC, sa patrijarhom Germanom, kao i diplomatski kor - izuzeci su bili samo ambasador SAD Voren Zimerman i ambasador Turske. Glavni govornik bio je Slobodan Milošević; danas se smatra da je njegov govor na ovom skupu označio početak borbe Srbije za teritorijalno proširenje prema zapadu Jugoslavije.
Pod Miloševićevim vođstvom, Srbija je u periodu prije Vidovdana 1989. godine znatno umanjila autonomiju dvije pokrajine, Vojvodine i Kosova. Zato je on u govoru na Gazimestanu mogao da poruči da je Srbija „povratila svoju državu i svoje dostojanstvo, da su Srbi veliki narod i da to nije grijeh ni sramota i da se više zbog toga neće osjećati krivim, kao što je do tada bio slučaj zbog vođa koje su imali i njihovog vazalnog mentaliteta".
'Kosovska bitka', rekao je Milošević tada, „ne da nam da zaboravimo da smo jednom bili vojska velika, hrabra i ponosita. Šest vijekova kasnije Srbiju čeka bitka za ostvarenje ekonomskog, političkog, kulturnog i uopšte društvenog prosperiteta, ali ni oružane još nisu isključene".
Prije Miloševićevog govora, intonirana je državna himna „Hej, Sloveni!", a zatim Betovenov Posmrtni marš za poginule kosovske junake. Okupljeni narod nosio je Miloševićeve fotografije, transparente i pjevao nacionalističke pjesme, najčešće „Ko to kaže, ko to laže..."
Momir Bulatović, predvodnika Miloševićevih pristalica u Crnoj Gori, nagovarao je tada Miloševića da na Gazimestanu govori iza neprobojnog stakla. Ovaj mu je, bilježi Bulatović, odgovorio: „E, moj Momo, nisam ja te sreće da me ubiju na Kosovu... Jer, zamisli da ubiju predsjednika Srbije na Kosovu, kad ima milion Srba. To ne bi bilo baš dobro za Albance, ali bi bilo dobro za Srbe." Računao je na osvetu Srba...
Dvije godine kasnije, Slobodan Milošević pojasnio je svoju rečenicu o oružanim bitkama koje nisu isključene. Početkom 1991. na sastanku sa gradonačelnicima srpskih gradova, rekao je: „Ako ne umemo dobro da radimo, bar ćemo znati dobro da se bijemo".
Srbija je potom sve ratove izgubila.
Slobodan Milošević svrgnut je s vlasti 5. oktobra 2000. godine, a na Vidovdan 2001. izručen je Haškom tribunalu bez poštovanja pravne procedure. Razlog za ovo najverovatnije se krije u činjenici da je za 29. jun bila zakazana donatorska konferencija od koje je tadašnja vlada Srbije očekivala preko milijardu evra.
Slobodan Milošević umro je u Hagu 2006. godine.
.webp)
