U nasilju nad Srbima i srpskom kulturnom i vjerskom baštinom, koje je organizovalo rukovodstvo terorističke OVK uz znanje međunarodnih subjekata iz sastava KFOR-a i UNMIK-a, među 19 ubijenih Srba, osmoro je zvjerski ubijeno, a devastirano je i spaljeno 19 srpskih svetinja građenih u četrnaestom, petnaestom i šesnaestom vijeku.

U pogromu je povrijeđeno oko 900 Srba.

Organizovani napadi Albanaca počeli su 17. marta 2004. godine, odmah pošto je UNMIK policija u selu Čabra uz put Kosovska Mitrovica - Zubin Potok u rijeci Ibar pronašla tijela dvojice albanskih dječaka, za čije ubistvo su mediji na albanskom jeziku, posebno "Radio-televizija Kosova", odmah optužili Srbe i pozivali Albance na osvetu.

Prve žrtve pogroma bili su Borivoje Spasojević /53/ i Jana Tučev /36/ iz sjevernog dijela Kosovske Mitrovice, koje je ubio snajperista iz albanskog južnog dijela grada.

U skladu sa unaprijed pripremljenim planom jedna za drugom gorjele su crkve i manastiri, srpske kuće, škole, domovi zdravlja, vrtići...

Ljudi su morali spasavati žive glave, dok su pripadnici KFOR-a, sve to posmatrajući, izdavali naloge preostalim Srbima, monaštvima i sestrinstvima, da se izmjeste na sigurnija mjesta, dok su naoružani napadači podmetali požare.

Do temelja su srušeni manastir Devič kod Srbice i konaci manastira Svetih Arhangela kod Prizrena.

U Prizrenu su izgorjele Crkva Bogorodice Ljeviške iz 14. vijeka, koja je kasnije stavljena na listu spomenika pod zaštitom Uneska, crkva Svetog Đorđa iz 16. vijeka na čijem je svodu ispisana prijeteća poruka "Smrt Srbima".

U Podujevu je srušen krst sa crkve Svetog Andreja, dok se u Prištini porodica srpskog sveštenika skrivala u betonskom skladištu ispod zemlje dok je paljena Crkva Svetog Nikole.

Preostalih oko hiljadu stanovnika Prištine evakuisali su britanski vojnici u bazu kod Kosova Polja, odakle su vojnim kamionima prebačeni u fiskulturnu salu škole "Kralj Milutin" u Gračanici.

Jedan od svjedoka albanskog nasilja u Prištini Dragan Stolić rekao je Srni da se poslije toga nikada više nisu vratili u Prištinu.

"U ranim jutarnjim satima smo shvatili da se nešto strašno priprema. Vojnici KFOR-a su se nešto domunđavali na punktu ispred zgrada u kojima nas je bilo stotinak sa malom decom i odjednom kao po naredbi ispred zgrada se stvorilo hiljade albanskih mladića koje ne bi zasutavilo ni hiljadu naoružanih vojnika, a kamoli patrola koja se uvukla u blindirani vojni auto nemo posmatrajući naše stradanje", prisjetio se Stolić.

On je dodao da je siguran da je martovski pogrom odobrio tadašnji šef UNMIK-a Marti Ahtisari.

Sa njim se slaže i Miladin Jovanović iz Čaglavice, na koju je, kako je rekao, 17. marta nagrnulo oko pet hiljada Albanaca, iako je indijski kontingent KFOR-a bio raspoređen na prevoju Veternik, koji Čaglavicu odvaja od Prištine.

"Vojnici su štitili sebe i propuštali naoružane Albance sa kantama benzina prema kućama Kovačevića i Marinkovića, koje su ubrzo počele da gore. Narod je počeo da beži i spasava se i tako dva dana dok iz pravca Uroševca nisu `umarširali američki vojnici`", podsjetio je Jovanović.

On je dodao da je uvjeren da su upravo američki vojnici i njihova komanda dirigovali martovskim pgromom.

NATO je na Kosmet uputio dodatne trupe, a komandant južnog krila Alijanse admiral Gregori DŽonson nakon dolaska na Kosmet utvrdio je da je nasilje u pokrajini "organizovano i orkestrirano", a isto je rekao i generalni sekretar NATO-a Havijer Solana koji je sa tadašnjim predsjednikom samoproglašenog Kosova Ibrahimom Rugovom obišao zgrade iz "JU programu" u Kosovu Polju, gdje su ih preživjeli Srbi dočekali metlama i povicima "Ubice, zlotvori".

Nasilje nad Srbima je osudio Savjet bezbednosti UN i tadašnji generalni sekretar Kofi Anan, kao i sve značajnije međunarodne institucije i organizacije, vlade mnogih država, uključujući SAD i Rusiju.

U istražnom pritvoru bilo je više od 250 osumnjičenih za učešće u antisrpskom nasilju, ali je samo nekoliko njih kažnjeno simboličnim novčanim kaznama.

Danas, 17 godina kasnije ,u Prištini je opstalo dvadesetak Srba,uglavnom Srpkinja iz mješovitih brakova, u Prizrenu takođe dvadesetak, uz oživjelu Bogosloviju i njene bogoslove, u Peći manje od 10 oslonjenih na sestrinstvo Peećke Patrijaršije.

U Vučitrnu živi samo prota Simo Čumburović sa suprugom, u Istoku prota sa petočlanom porodicim i petoro starijih Srba u dijelu zvanom Ljug Bunar, uObiliću desetak njih u objektu bivšeg školskog centra, u Kosovu Polju ima dvadesetak Srba u zgradi "JU programa" i tek jedna Srpkinja u urbanom dijelu grada.

U Gnjilanu ima manje od 10 Srba, u Kosovskoj Vitini tridesetak, u Klini manje od 20, u Podujevu više nema Srba, kao ni u Uroševcu, Suvoj Reci, Glogovcu, Srbici, Kačaniku, u Đakovici su samo dvije monahinje, a u Dečanima Bratstvo manastira Visoki Dečani.

Bivši stanovnik Prištine Milisav Marković, koji sada živi u Gračanici, rekao je da je martovski pogrom "dotukao ionako obezglavljenog kosovsko-metohijskog Srbina čiji se povratak i opstanak izuzev u dijelu Kosovskog pomoravlja, užem dijelu Gračanice i Štrpcu može dogoditi samo u mašti".

Ukoliko Kosovska policijska služba dozvoli da se naruši odluka o zabrani okupljanja zbog epidemije virusa korona, sutra će u centru Gračanice biti služen parastos i zapaljene svijeće ispred spomenika Kosovskim junacima za žrtve martovskog pogroma.