Nažalost, prijevremeno rođenje je i glavni uzrok smrti novorođenčadi i djece zbog čega su mališani koji se hrabro bore za život od prvog dana dolaska na svijet i nazvani mali divovi, piše Blic.

Svjetski dan prevremeno rođene djece obilježava se 17. novembra, a samo roditelji znaju koliko su strepnje i straha osjetili tokom kritičnih dana i mjeseci i koliko opasnosti vreba malene borce koji su u pojedinim slučajevima toliko sićušni da staju i u šaku majke ili oca.

Umjesto radošću, njihovi prvi dani i mjeseci su ispunjeni ogromnom brigom i tugom, a najranije detinjstvo prerasta u borbu i neprestano učenje, međutim, mali div Leona Kovač (1) iz Subotice, uspješno pobija sve prognoze i dijagnoze i na radost roditelja Aleksandre i Aleksandra i sestre Helene (5), savladava prepreku po prepreku i to s osmijehom na licu!

Leonina medicinska dokumentacija se ne podudara sa izgledom, optimizmom i snagom koju ima, ali, razdragana i mila dhevojčica je rođena u 30. nedjelji trudnoće, svega kilogram i po teška i dugačka 42 centimetara, i sve što je uslijedilo zauvijek će ostaviti trag u njenom i životu njene porodice.

– Prijevremeno rođenje djeteta je samo po sebi preveliki stres. Umjesto u jesen Leona je rođena u ljeto prošle godine. Tog 28. jula čula sam, kao kroz maglu, da je zaplakala i to je za mene bilo olakšanje. Ali, nije bila spremna da diše i umjesto u mom naručju završila je na respiratoru. Umjesto u svom domu smještena je, kako bi starija kćerka Helena rekla, u plavu čarobnu kutiju da poraste. Trenutak kada izlazite iz porodilišta praznih ruku, bez bebe, dok oko vas druge tate, bake, deke i tetke čekaju novopečene mame sa buketima cvijeća, je najblaže rečeno – tužan – kaže za Blic Aleksandra, Leonina majka.

Prisjeća se da je „živela za vrijeme kada je mogla da pozove intenzivnu njegu i čuje jednu jedinu važnu rečenicu u tom momentu : beba je stabilno“.

– I to je sve. Od poziva do poziva, od grama do grama, 80 kilometara daleko od Subotice. A onda odlazim u tu istu bolnicu, u čekaonicu intenzivne njege. Pogled na inkubator i Leonu sa cjevčicama i iglama, aparati koji neprestano pište, mala ljekarska soba u kojoj se saopštavaju teške vijesti. Moja Leona je tada bila najteži slučaj na odjeljenju! Teške dijagnoze koje su djelovale kao kinesko pismo, prognoze koje po papirima djeluju zastrašujuće. Moj svijet se za trenutak srušio u toj maloj ljekarskoj sobi. Rečeno mi je: cerebralna paraliza, mentalna retardacija, socijalni problem, biljka, dom, uništena – prisjeća se najtežeg trenutka majka malog diva.

Kada je uspjela da se sabere, počela je da iščitava stručnu literaturu i došla je do podataka da je 10 odsto djece sa ovakvim ostećenjima funkcionalno i samostalno. Sa suprugom zajedno donose odluku da prihvate u potpunosti situaciju i pokušaju da joj omoguće borbu.

– Ona nije imala nikoga osim nas. Ona je naša i potrebni smo joj. Ko smo mi da odustanemo, ako se ona uprkos svemu bori? Isplakali smo okean suza, prihvatili najgore, a nadali se da će biti bolje od očekivanog. I krenulo je na bolje, a nebo je granica – poručuje Aleksandra Kovač.

Leonin tata Aleksandar je smatrao je da će dolazak drugog deteta biti lakši zbog iskustva s prvim. Ali, i za njega je prevremeno rođenje bilo nešto novo.

– Tog 28. jula žena me pozvala i rekla da ide na porođaj, da donesem pelene u bolnicu. Bio sam i uplašen i radostan. Uplašen jer je bilo rano, a radostan što će se ženino ležanje u bolnici uskoro zavrsiti. Doktor mi je javio da je sve prošlo dobro, ali pošto je beba mala mora za Novi Sad. Bio sam srećan i vjerovao sam da će sve biti u redu. Prvih par dana Leona je bila stabilno. A onda… osjećaj koji mogu da razumeju samo roditelji koji su zvali odjeljenje intenzivne njege da dobiju informacije – prisjeća se Aleksandar Kovač.

A onda loše vijesti… Išao je, kaže, na posao i nije imao snage da progovori, a kod kuće je morao da bude dobro zbog Helene.

– Mislio sam samo o tome da što prije izađu iz bolnice i rekao da ću Leonu nosati i po cijeli dan ako treba, samo da su kući. Dan kada je izašla iz bolnice je za mene bio kao dan njenog rođenja. Prvi put sam u ruke uzeo svoje dijete poslije četiri i po meseca. Bio sam srećan, ali i zabrinut. I pored svih prognoza koje sam čuo od doktora, Leona i ja smo se dogovorili da ćemo ih sve jednog dana prevariti – kaže Aleksandar Kovač.

Dan po dan

– Dan po dan je deviza koje se držimo od kada se Leona rodila. Održava nas da ne poludimo, da se ne raspadnemo, da ne prestanemo da se borimo, bez obzira što će borba trajati cijeli zivot – kažu roditelji i bilježe „od dana kada je bila stabilno do dana kada su čuli da je kritično, od dana kada je jela na sondu do dana kada je ipak naučila na flašicu, od dana kada je ležala u inkubatoru, bila operisana, do dana kada je izašla iz bolnice, od dana kada nije gledala u oči roditelje do dana kada im se prvi put nasmijala, od dana kada je krenulo na bolje do dana kada je epilepsija srušila sve, od dana kada je spavala na vježbama, do dana kada je vježbala… Dan po dan.