Bojim se naprosto sutrašnjeg prvog dana nove pravoslavne. Jer, kako će i ona proteći, bez Njega.
Poručio je ovo advokat Goran Petronijević u kolumni za "RT", a u kojoj se osvrnuo na odlazak Ambasadora SAD u Srbiji Kristofera Hila.
Tekst prenosimo u cjelosti:
"Kada se sa nekim provodi vrijeme u nekom od oblika socijalnog opštenja, nužno dolazi do zbližavanja. Humane jedinke postaju jedna drugoj sastavni dio socijalnog života i svakodnevice. "Navikne se čovjek", što bi narod rekao. Rađaju se emocije različitih karaktera i intenziteta, a sve u zavisnosti od vrste socijalnih odnosa. Sve što je lijepo ima kraj, pa se tako, najčešće, ovako stvorene emocije ozbiljno uzburkaju u momentu prekida socijalnog kontakta. Prekid uslijedi iz ovih, ili onih razloga, nije bitno. U čovjeku se stvara vrsta straha od praznine koja slijedi. A šta sada? Kako će izgledati sutrašnji dan bez...? To se zove strah od rastanka, a ono poslije, tuga zbog istog. Dakle ništa novo u ljudskom postojanju.
Е, sada ima onih kojima rastanci padaju teže, a ima i onih drugih koji ga shvataju kao neminovnost sudbine. Determinisanost ljudskog postojanja, što bi rekli filosofi, deterministi.
Ja lično, moram priznati, rastanke doživljavam intenzivno. Teško se oporavljam i često u mislima vraćam. Znam da je bolje reći: idemo dalje... i polovina problema nedostajanja nestaje. Ali ne vrijedi. Tako je kako je. Osuđen sam da otpatim svaki rastanak i za one koji se i ne osvrnu, na nastalu životnu promjenu.
Еvo baš juče, na dan dočeka pravoslavne Nove godine i dan rođenja mog pokojnog oca Aleksandra (prvonazvanog Novak, što je i bio red, a potom nakon ubistva kralja Aleksandra te 1934, promijenjenog imena na pamjat ujedinitelju), vidjeh silne medijske izvještaje o odlasku jedne osobe na koju smo se, čini se kolektivno "navikli". I presječe me podno stomaka....! Sunce ti žarko, šta sada!? Kako ćemo bez njega kada smo toliko dugo i intenzivno živjeli sa njim?
Osjetio sam se nekako obezglavljeno. Ko će sada donositi "sudbonosne" odluke i ko će sada nas ovako tvrdoglave, kako nas je Bog dao, natjerati da ih, za naše dobro, sprovedemo!? Bojim se naprosto sutrašnjeg prvog dana nove pravoslavne. Jer, kako će i ona proteći, bez Njega. Ko će nam držati lampu u tunelu (ne onom iz "Lepa sela lepo gore"), već pravom, životnom mraku koji nas čeka? Ko će nam davati pare za čokolade, doduše kao nagrade za razbijen prozor? Ko će naše dušmane posavjetovati, kako sa nama i sa čime, u ime mira, što mi često, nerazumni kakvi smo, ne shvatamo, da je za naše dobro? Ko će nas očinski posavjetovati, da se uzdržimo od onoga što nam rade?
Da Njega nije bilo (i njemu sličnih), da nas posavjetuju, ko zna, možda bismo se još patili u onoj tamnici zvanoj Jugoslavija (što ni ime ne mogu da joj izgovorim, nego je zovem "region"). Da Njih i Njega nije bilo, bili bismo uskraćeni za stotine hiljada "lijepih" spomenika ljudskoj gluposti, što sada krase čitav region i svjedoče o našem regionalnom rastanku. Možda bismo se još batrgali zabluđeni po Gazimestanu i "samouništavajuće" se vraćali u prošlost. Možda bismo zbog naše "gluposti" sada preprodavali ruski gas cijeloj Еvropi, pa da nas svi mrze. Ovako je bolje, mrzimo sami sebe.
Iiii... mogao bih da nabrajam do Vaskrsa sve Njegove zasluge za sudbinu ovog napaćenog srpskog zabludelog naroda, ali vremena nemam. Moram sebe da pripremim na još jedan sudbonosni rastanak. Da se pripremim da mogu brže da se vratim u život, od recimo, onog rastanka od druga Tita. I da pripremim životnu parolu koja će buditi nadu, "i poslije Kristofera, Kristofer".... ili tako nešto.
Navukao sam se brate na Njih, ne baš kao Žeks i neki iz vlasti i javnog života, ali, faliće… Faliće i kada bude daleko… daleko mu lijepa kuća!
Putuj ekselencijo i ne okreći se, mi ćemo Mr Hil, već nekako preživjeti i ovaj rastanak. Šta ćeš, navikao je ovaj narod na "muku".
.webp)
