Progoni ga želja da još jednom zanoći na tkanoj ponjavi pod kojom šušti komina od kukuruza, opet čuje pucketanje vatre i škripu starog šifonjera, da u sjećanju krišom skine žuti kajmak iz karlice, omiriše mleko vareno u bakraču na verigama. Samo tu jednu noć i jutrom da se umije vode koju je u testiji donio s kladenca. I ni minuta duže. Ne bi se dalje sjećao nemilog i gladnog djetinjstva, prenosi Blic.

Dobro se stresao prije neku noć kad je grmilo nad Gorjanima, selom kod Užica prema Požegi. Ostala mu trauma od pucnja, metka koji je fijuknuo nad glavom majke malo prije nego što ga je rodila. Jutrom je čuo da je zemlja opet ljuljala i pohitao staroj kući da vidi da li je poklekla. Ma, ni tenula nije.

– I mnogo jače i bliže zemljotrse je ona za svog vijeka izdržala, – hvali Milovanović rodno ognjište.

Stara ono, nadaleko nema starijeg. Gradio ju je njegov djed Stojko tamo 1890-ih kad se odvojio od oca i sa suprugom Stojkom doselio pod šljivu nad ledini. Rogovi i grede kuće su od ručno tesane građe, natkrivaju ih kamene ploče, zidovi joj od pruća i sa obje strane oblepljeni blatom mešanim sa slamom. Kuća spolja ista kao pre 130-ak godina. Pod njene strehe Dragan složio drva za ogrev, a dvije prostorije pretvorio u ostavu. Kraj nje druga, tek nešto mlađa kuća, zidana 1912. U njoj Milovanović sam živi.

Nerijetko ga pitaju što ne sruši straćaru.

Nije djetinjstvo, ma koliko tužno bilo, nešto što čovjek može srušiti, odgovori Milovanović.

– U ta četiri zida rođeno je svih jedanaest djedinih sinova i kćeri. Desetoro od babe Stojke od kojih je dvoje umrlo. Poslije babine smrti deda Stojko se oženio 23 godine mlađom Rajkom. Nju je sačekalo osmoro pastorčadi, dovela je svoje troje djece i sa djedom, koji je tada imao 63 godine, rodila mog stirca Đoka – sve vrijeme ovog svijeta ima Dragan Milovanović da priča o svojoj kući.

Jedan od njegovih stričeva poniklih ovoj zgradici bio je Vojin Milovanović, pilot koji je prvi proletio ispod mostarskog mosta, oficir kraljeve vojske koga su njemački topovi oborili u Aprilskom ratu tokom odbrane Beograda. Po njemu je napisan „Ranjeni orao“.

Još dobro se drži stara kuća koliko ju je vrijeme potrošilo. Tu i tamo ispucao malter od blata, jednu gredu načeo žižak, ponegdje na krovu nedostaje kamena ploča.

– Kuća se sastojala od dvije prostorije. Jedna se zvala soba i u njoj su bili kreveti sa slamarom, furuna, šifonjerčić, sto i stolica. Prije bih sad u njoj zaspao nego u najlukuznijem hotelu. Drugu smo zvali kuća, nije bila predviđena za boravak, nije imala plafon te smo pod njenim krovom sušili meso – prenosi starina iz Gorjana.

Stigle godine Dragana, ali ga zdravlje, čuka u drvo, solidno služi. Makar toliko je od života zaslužio, mrava nije zgazio, sve radom stekao. Suprugu Radmilu mu teška bolest odnese u grob, mada je devet puta ostajala u drugom stanju ne dade im se da ostave poroda.

Ne ruši se rodni dom, odbrusi Dragan, ne da milo i sveto, kad uporno nastave da ga zapitkuju šta mu treba kuća od blata, slame i pruća, te priču zapodene iz srca da ga bolje razumiju.

– Čekala moja majka Ilinka, čekala da me rodi, stomak u kome me je nosila bio joj do zuba, ali da joj naiđu porođajni bolovi – nikako. Dosjeti se baba Rajka kako da „požuri“ porođaj pa reče mom ocu Mirku, koji je bio lovac i imao pušku, da opali metak u nebo iznad majčine glave. Kako je otac okinuo tako i ja krenuh iz majčine utrobe. Moja Ilinka utrčala u kuću, ali nije ni stigla do kreveta. Ispao sam, pričali su, pravo na pod, ali nisam odmah zaplakao. Dotrčala komšinica Jelica, ona i baba Rajka makazama za šišanje ovaca presjekle pupčanu vrpcu, pa me po zadnjici pljus – pljus dok ne zaplakah – priča Dragan šta su mu pričali.

Tek je plakao u godinama koje su došle. Siromaštvo, glad, bijeda, odrastanje bez oca.

Đetinja kroz Gorjane nekad je bila puna ribe. Neko lovio pletenim koševima, neko dinamitom. Ni dvije godine nije imao, ali se tog dana Dragan sjeća, kad je odozdo od Đetinje strahovito puklo i kad mu je majka zakukala, a pola sela jurnulo ka rijeci vičući: „Pobigoše Mirko i Aleksandar“.

– Moj otac je imao dovoljno ribe za Nikoljdan, ali ga je komšija Aleksandar zamolio da zajedno odu na rijeku i njemu nahvataju ribu za slavu. Tih poslijeratnih godina ovim krajem bilo je mnogo zaostalih bombi i granata. Njih su ljudi razbijali i vadili barut za dinamit da bi lovili ribu –  sjeća se Milovanović.

Tog dana je dva puta plakao. Prvi put kad ga je otac dobro naprašio prutom ne dozvolivši mu da ide sa njim na Đetinju, drugi put kad je odjeknula detonacija.

– Bili su živi i obojica su prebačeni u užičku bolnicu. Od teških povreda nogu moj Mirko se nikada nije oporavio. Mučio se tri godine prije nego što je umro. Aleksandar je poživeo još četiri decenije – čas u staru kuću, čas dole ka Đetinji gleda Dragan.

Očeva smrt bila je početak strahovitih patnji za Dragana, njegovu sestru Dragojlu i majku Ilinku. Gladovali su i u svemu oskudijevali.

– Jedno jutro je majka otišla na pijac da nešto proda i zaradi koji dinar. Sestra i ja sjedili smo pod dudom i čekali je da nam donese nešto za jelo, a nismo znali ni čime će ni kad će doći. Bila je na džadi osamdeset metara od kuće kada sam, sav izgladnio, namirisao somun iz njene torbe. Sestra i ja smo jedva dočekali da majka uđe u kuću i somun raskomadali rukama – Dragan će o jednom danu svog djetinjstva.

O drugima ne može, nema snage. Zbog njih bi, da previše ne navre pamćenje, samo jednu noć da prespava u staroj kući.

(Izvor/Foto: Blic)