Iz kuće je, četvrtog avgusta, krenula sa dvoje male djece. Od stvari je ponijela šta je stigla. Suprug je bio na ratištu, a njen jedini cilj da spasi život sebi i djeci. Jedva su se, priča, priključili izbjegličkoj koloni. 

"Kreneš na cestu i onda ideš, bježiš. Tako smo došli do Dvora, jer nemaš kud pobjeći dalje. Bilo je samo da pređemo granicu Bosne, i onda, ajde, vidjećemo šta ćemo. Čekaš da se sve smiri, i bilo mi je samo da sklonim djecu da ne gledaju to sve," priča Zlonoga.

Nema čega se nisu nagledale i Marčete bježeći pred hrvatskom vojskom. I poslije 23 godine pate za domom ali najviše za jednim od sinova koji je stradao u ratu. Nakon što su živu glavu jedva izvukli, godinama su bili u Prnjavoru. Tamo nisu mogli da ostanu pa su nastavili put Srbije. Skrasili su se u Bačkoj Palanci. Tuguju za djetetom i rodnom grudom. Posebno je teško prvih dana avgusta. Kad se sjete, samo odmahuju rukom. 

"Ko je bio pokretan izbjego je, a ko nije, a tu su uglavnom žene, one su pobijene. Bježali smo preko šume, preko potok," kaže Radmila Marčeta.

"Onda sam u Obrenovac izbjegao, nekoliko dana bio i tražio me sin preko novina, jedva je nešto preko veze uspio i došao sin po mene u Obrenovac i tako sam se nekako snašao pošto nisam mogao nikud," dodaje Ratko Marčeta.

Srbi protjerani u Oluji, koji su novi dom pronašli u Bačkoj Palanci, ali i oni koji su kroz taj gradić samo prošli, ne zaboravljaju koliko su im pomogli mještani. Skoro svi su priskočili u pomoć, jer nisu mogli da gledaju patnju nedužnih civila. 

"Davali smo im i hranu i garderobu, evo konkretno mi smo im dali i namještaj i bijelu tehniku. Znajući da su ti ljudi ostali bez krova nad glavom, bez igdje ičega," kaže mještanin Nenad Koprivica.

Svega će se, zajedno, večeras prisjetiti u Bačkoj Palanci gdje se, ove godine, održava centralna manifestacija obilježavanja Dana sjećanja na ubijene i prognane Srbe u hrvatskoj vojno-policijskoj akciji "Oluja". Na obilježavanje stižu zvaničnici Republike Srpske i Srbije.