Blago koje su mnogi tražili sakrili su, prema predanju, Đurađ Branković i njegova žena Prokleta Jerina kada su bježali od Turaka iz pravca Smedereva. Tu u pećini, su, kako je istkana legenda i živjeli, a neki vjeruju da se u pećinama nalazi grad.

Istraživanjem blaga bavio se i veliki srpski diplomata Čedomilj Mijatović. Ministar finansija i osnivač Narodne banke Srbije, koji je srpsku valutu nazvao dinar, pripovjeda u romanu “Rajko od Rasine” o jednom srpskom junaku koji je naišao na svetogorca Teodosija, čuvara blaga Nemanjića i Brankovića.

Mjesto gdje je sakriveno blago zove se Sokolica. Od tada su se ispredale mnoge priče u srpskom narodu vezane za Ostru i pećinu i njoj. A te priče pratile su i čudne pojave. Prije pola vijeka kod sela Borač, izgubio se čobanin. Potraga za njim trajala je dugo. Diglo se i staro i mlado. Bezuspješno. Čobanin je sam, živ i zdrav, izašao poslije četiri dana iz jedne od pećina na Sokolici, udaljenoj nekoliko desetina kilometara. Nikad nije prozborio šta je vidio i koga je sreo u lavirintu tunela i pećina.

Na ulazu u jednu od pećina ispod Sokolice u stijeni su utisnuti sjekira, krst i ljudska stopa. Krajem devedesetih godina, priča se u nju je ušao jedan mještanin. Poslije toga sišao je s pameti i da nikada više nije bio onaj isti čovjek. Povukao se u sebe i nikom nije otkrio šta je vidio unutra.

Mnogi su kroz vijekove pokušavali da dođu do blaga, a u srpskoj štampi je zabilježeno da su među njima i Željko Ražnatović Arkan i bivši predsjednik SRJ Slobodan Milošević. Blago cara Dušana, nikada nije pronađeno a sakriveno je, vjeruje se po legendi u više desetina tajnih “ostava” u Srbiji. A jedna od njih je baš Sokolica – sveto mjesto. Može se čuti u narodu i da su stariji ljudi tu viđali visokog muškarca u mantiji kaluđera.

On šeta šumom, a oko njega ide čopor vukova koji su pitomi kao psi. Taj čovjek, navodno, čuva blago. Mnogi avanturisti su se obreli ovdje. I otišli praznih ruku. Napadale su ih zmije od kojih nisu mogli da se pomjere, požari su ih “opkoljavali”, a ujutru niko nigdje nije mogao da nađe pepeo. Jurio ih je “džinovski smuk”- baš onaj od sedam metara, za kog se pripoveda od davnina da je čuvar pećine.

Nedavno je i Dragan Todorović, autor knjige “Gde se dede Nemanjića blago” na sajtu Radio amatera Srbije objavio zanimljivu priču kada se u vrijeme dok su bjesnili šumski požari niotkuda pojavio izvor. Iz ustiju Dragana Anđelića, predsjednika Saveta mjesne zajednice, zabilježio je priče o novim neobičnim događanjima oko Sokolice.

“Dok na sve strane u našem kraju plamte šumski požari, nadomak pećine i krsta, koji smo podigli na drugi dan Uskrsa, iz nedara planine zažuborio je izvor bistre i hladne vode. Prije nekoliko dana krenem da pogledam kako su radnici mrčajevačkog Moravca očistili od rastinja okolinu pećine,kad tamo žubori potočić”, svedoči Anđelić u ovoj reportaži.

Radoslav Ignjatović iz Ilijaka, koji je na Veliku Gospojinu krenuo sa porodicom u Mojsinje na slavu crkve, rekao je da je da su kod Sokolice sa prijateljem Zoranom Savićem, vlasnikom poljoprivredne apoteke u Mrčajevcima i njegovom suprugom videli ogromnu zmiju.

“Žena je krenula da prošeta unaokolo, kad začusmo njen vrisak. Potrčimo, kad ispod tek očišćenih zidina ogromna zmija svetlo braon boje, ukrašena šarama u obliku pravilnih trouglova, krupne glave, po mojoj procjeni duga skoro šest metara. Stajali smo kao zanijemeli, a zmija je uvijajući repom zamakla u jednu šupljinu”, kaže Radiša i prisjeća se priča svog pokojnog oca Dragiše, u koju mlađi nisu vjerovali.

Slično čudo vidjeli su ljudi i kod Ilijaka, na Pekića brdu. Po predanju “kako se jedna zmijurina, po nalogu tajanstvenog kaluđera Teodosija, koji kao samotnjak živi u pećinama Sokolice, ponekad spusti niz potok da osmotri da li neko traga za sakrivenim blagom”.

I danas se viđaju tragači za blagom, ali eto Sokolica čuva svoju tajnu. I blago- ma u kakvom obliku su ono nalazilo pod njom.