Postoje vijesti za koje znate da će vas naći, a za koje nikada ne biste voljeli da stignu. Jedna takva je jutros meni stigla. Javili su mi da je preminuo Arie, moj prijatelj, drug, brat. Prijatelj srpskog naroda i cijelog svijeta.
Arie Livne nije bio vršnjak svojih godina, pa ni u ovom trenutku ne mogu da razmišljam da je preminuo vremešni starac, jer Arie je bio sve samo ne star. Jer je Arie bio moj prijatelj, a prijatelji nemaju godine. Arie je bio jedan od najmlađih ljudi sa kojima sam se godinama družio. Mlad duhom, životnom energijom, željom da svojim činjenjem ovaj svijet učini boljim mjestom za život. I gotovo sav njegov život je bio to, rad i trud da ovaj svijet bude pravedniji i bolji za sve.
Ma koliko da smo dugo zajedno živjeli u iskrenom prijateljstvu i ma koliko da je on dugo poživio na ovoj zemlji ovaj čas je za mene veliki potres i moje biće se buni i ne pristaje na činjenicu da je otišao. Jer Arie i nije otišao, Arie ne može umrijeti jer ga ja ne mogu zaboraviti. I ma koliko da me rasijeca i dvoji ta vijest da Arie više nije među nama, ovaj drugi osjećaj o nezaboravu me sastavlja i podiže iz tuge. Ja i moja duša vječno ostajemo posvećeni sjećanju na velikog čovjeka i humanistu Aria Livnea.
Arie Livne je bio uz mene i uz srpski narod kada je malo ko htio biti uz nas. I to je značilo mnogo više nego da smo imali mnogo moćnih ali neiskrenih prijatelja. Zato danas nemam riječi da opišem tugu, ali još manje imam riječi da opišem radost što sam imao tu čast i taj Božji dar da Arie bude uz mene i uz naš narod i u teškim i lijepim trnucima.
Zato zbogom Arie, znam da me i sada gledaš i čitaš ovo pismo, i sigurno misliš kako pretjerujem dok govorim o tebi. Ali znam i da znaš da ovo neću zadržati za sebe, jer želim da cijeli svijet zna bez kakvog čovjeka je ostao!
Milorad Dodik