Ustoličenje mitropolita Joanikija sada je iza nas. Pamtićemo ga po neredima, prijetnjama, zapaljenim gumama i bačenim kamenicima, po iskaljenoj mržnji, ali i po snazi koju Srpska Crkva ima i mora imati da bi srpski narod preživio i nadživio svoje dželate, istakao je episkop bihaćko-petrovački Sergije.
Saopštenje episkopa Sergija prenosimo u cijelosti:
Da smo danas popustili, popuštali bismo dovijeka, a u tom popuštanju izgubili bismo sebe. Da smo odustali od ustoličenja na Cetinju, sutra bi nam zabranili da se obavi ustoličenje patrijarha srpskog u Pećkoj Patrijaršiji, a prekosutra bi tako bilo u Zagrebu, Ljubljani, Prizrenu, Sarajevu, Petrovcu… To je logika moći ovoga svijeta.
Ako nekom ranije nije bilo vidljivo, od današnjeg dana svima je kristalno jasno da je Srpska Pravoslavna Crkva kičma naroda srpskog, njegova najveća snaga. Kad država zakaže, Crkva je tu kao stub oko kojeg se narod okuplja. Zato smo i nadživjeli pet vijekova ropstva. Gdje god se Crkva izbori za svoj opstanak, opstaće i Srbi, opstaće ćirilica, opstaće jezik i vjera.
Nije podgorički dahija ostao usamljen u svom srbofobnom ludilu, već mu se pridružio i novosadski autonomaš Čanak, osokoljen podrškom drugosrbijanskih kvaziintelektualaca, isfrustriranih svakodnevnim jačanjem države Srbije.
Logističku podršku, u vidu nesuvislih izjava, iskazao im je i sarajevski multikulturalista Bakir Izetbegović, koji je u predahu od lažne multietničnosti, prozvao Srpsku Pravoslavnu Crkvu da se već dva vijeka miješa u politiku, ne videći, pritom, da Srpska Crkva vijekovima čuva svoj narod od politike koju mu nude on, Đukanović, Čanak i njima slični.
Nadživjelo je srpsko pravoslavlje sultane iz Stambola, podle mletače dužde, habsburške careve, ustaške poglavnike i nacističke kancelare, pa će nadživjeti i sve nas, ali i one koji vjeruju da će njihova mržnja zapečatiti srpske hramove i manastire, te da će njihovo nasilje ugasiti neugasiva kandila naše vjere. Uzalud se trude, uzalud se nadaju.
Cetinjska pobjeda, ovjenčana podgoričkom radošću, ne treba da nas opije, da nas uljuljka i umrtvi, već da nas osnaži, kako bismo ispravljali sebe, u svemu, svaki dan i na svakom mjestu.
Nikada ne trebamo atakovati na nešto što nije naše, ali isto tako, po cijenu života, trebamo braniti svoje svetinje, ognjišta i grobove. Ako nam je naš život jedina i najveća vrijednost, onda smo se uzalud rodili. Ako nemamo život kome i za koga dati, onda niti smo voljeli niti smo bili voljeni, onda smo ostali zaključani u sopstvenoj truleži i ništavilu.
Svaka ljubav se žrtvom mjeri! Zato neka nam današnji dan posluži kao lekcija, kao spasonosna pouka iz koje ćemo crpiti snagu za buduće borbe kojih je prepun život svakoga od nas. Valja nam se izboriti sa samima sobom, a potom ćemo, čuvajući ime srpsko i vjeru pravoslavnu, zavrijediti blagoslov usnulih predaka, kojima dugujemo to što danas, sa ponosom, jesmo. Oni su zbog vjere i imena na kolac nabijani, u jame bacani i živi spaljivani, ali nisu poklekli, znajući da će svi Bogu položiti račun, za sve.
Da nam žive na mnogaja ljeta svjatjejši patrijarh Porfirije i novoustoličeni mitropolit Joanikije, a na svima nama neka je blagoslov Svetog Petra Čudotvorca Cetinjskog, koji nam je još onomad kazao: "Ko učini koliko je kadar, učinio je koliko je dužan!"