Jedan od najboljih srpskih košarkaša svih vremena, Miloš Teodosić, objavio je kraj karijere nakon druge sezone u košarkaškom klubu Crvena zvezda.
Par mjeseci nakon što je napunio 38. godinu, poslije završetka sezone, odlučio je da je vrijeme da se "svira kraj", te kako bi se posvetio drugim profesionalnim obavezama u košarci i van nje.
Objavio je opširnu poruku u kojoj je objasnio svoju odluku i emotivno se obrati svima koji su učestvovali u njegovoj iznimno bogatoj karijeri.
"Dragi prijatelji, poštovani ljubitelji i poznavaoci košarke,
Prije svega hvala vam na 30 godina zajedničke borbe, uživanja, radosti i tuge. Došao je trenutak da se oprostim od jedne faze svoje ljubavi prema magičnoj igri pod obručima.
Iza mene, iza nas, je mnogo želje, borbe, odricanja. Osvojenih trofeja, ali i izgubljenih finala. Sve je to košarka i sve je to život. I ja ne bih ništa od toga mijenjao, baš sve bih - opet isto!
Hvala mojim Valjevcima, mojoj Srbiji. I svim trenerima uz koje sam imao prilike da učim košarku.
Nisam je (još) naučio do kraja. Razmjenjivaćemo znanje i iskustvo još dugo ona i ja. Do kraja života.
Ne bih posebno isticao pojedince, odlučujuće minute, najvažnije utakmice... Jer, svaki od tih „detalja“ (treneri, saigrači) bili su važni za moju karijeru.
Najveća zahvalnost ide mojoj porodici. I najveći ponos je kod njih. U posljednje vrijeme, shvatio sam da je najveće bogatstvo moje igračke karijere - imaću šta da pokazujem djeci! Samo da još malo porastu... Pred njima ću biti i jesam - najispunjeniji.
Ne bih da pravim ličnu grešku na kraju, pa ide jedna grupna poruka: 'Neizmjerno hvala svakom, ali doslovce, svakom saigraču. Svi ste vi od mene pravili boljeg košarkaša. Pamtim to'.
Svi mi igramo za navijače i zbog njih. Zato, hvala i njima, iskreno i od srca. Prijali su aplauzi i podrška. Kritike motivisale, zvižduci jačali. Bez obzira na klupsku pripadnost, navijač uvijek zahtijeva poštovanje nas zbog kojih su došli u dvoranu. Tokom karijere nisam mnogo čitao komentare niti obraćao pažnju na društvene mreže, ali sam jako dobro osjećao svaki uzdah u hali. I svaki muk. Odatle dolazi inspiracija, zbog toga teraš sebe da budeš bolji. I sad, da ne odstupim mnogo od sebe, a poznato je da emocije nisam mnogo otvarao za javnost, ovu ipak želim i moram da podijelim: želja mi je da se zna kako sam karijeru završio u klubu koji u mom srcu ima - dominantno mjesto.
O ljubavi prema Srbiji, igranju za njen grb i pod voljenom trobojkom, rekao sam sve na parketu. Riječima je nemoguće opisati taj jedinstveni, divni osjećaj koji još tinja u meni. Moja otadžbina će za mene zauvijek ostati najvažnija i najvoljenija.
Još jednom hvala košarko, vidimo se i nadalje, samo bez patika, dresa i šortsa.“
(Telegraf)
