– Bar da znam gdje mu je grob, da zapalim svijeću i odnesem cvijeće, mislim da bi mi bilo lakše od ove neizvjesnosti koja me razdire već pet godina – kroz suze za Kurir kaže Dušanka Desnica, rođena sestra nestalog Svetozara, kome se svaki trag izgubio 21. februara 2015.

Od tog dana, kako kaže, Dušanka ne prestaje da se nada, a njen sin Dragan ne prestaje da traži ujaka.

– Bilo je puno poziva, oprečnih informacija, lažnih dojava, te viđen je tu, te su ga primjetili tamo, te neko im je ličio na njega, te pronađeno je tijelo muškarca tamo i tamo, odmah sam se pakovao i odlazio da provjerim da nije on. Ispostavilo se da su sve dojave bile lažne. Nedjeljama i mjesecima smo se organizovali i pretraživali, od kanala ispred kuće na Kružnom nasipu, pa do napuštenih objekata i bunara, šume, obale Dunava, svake barice i kanala. I, ništa. Kao da je u zemlju propao – priča sestrić Dragan.

– Ne znam šta da mislim o svemu. Nada me ne napušta, mada mi je jasno da nam vrijeme ne ide u prilog i da vjerovatno nije živ. Bar da smo mogli da ga sahranimo, da se dostojno oprostimo od njega. Ovo je najgore što je moglo da se dogodi – da mu ni grob ne znamo – kaže Dragan.

– Mi radimo, družimo se, imamo puno obaveza, a mama je stalno u kući, svakog dana sve bolesnija i sve teže pokretna. Njoj je najgore. Ona stalno prebira po glavi šta je moglo da mu se desi i zašto, pa sklapa i najnevjerovatnije scenarije. Ali, i pored svega, još se nada. Pustio sam je, neka vjeruje, to je drži u životu – dodaje on.

Svi ukućani potvrđuju da i danas kad zalaje pas u dvorištu, pomisle – on je. Isto je i kad začuju lupanje na kapiji, kad dobiju poziv sa nepoznatog broja telefona.

“Ovo mi je rak rana”

Dušanka Desnica, sestra nestalog čovjeka, kršeći ruke, prisjetila se srećnih dana sa svojim bratom.

– Uvijek očekujem da će se pojaviti. Ja sam ga odgajila, majka je radila, on je ostajao sa mnom. Imala sam dvojicu braće, sada više nemam nijednog. Milana sam sahranila prije dvije decenije, imao je samo 45 godina i bio je teško bolestan. Maćan mi ostaje rak-rana i nikad neću prestati da ga tražim.

Sjeo u taksi i nestao

Svetozar je kobnog dana sa prijateljima bio u kafani u Apatinu. Nije sa sobom imao mobilni telefon, niti pasoš.

– Bili smo u kafani “Kod Slađe”. Svetozar je pio pivo i nije bio pijan. Nas trojica smo se poslije vratili u prigrevicu, a on je ostao u kafani i rekao je da će doći taksijem. Nije ga dugo bilo pa smo pozvali policiju, ali on kao da je u zemlju propao – rekao je tada Zoran Bodlović, drug nestalog Panjkovića uz objašnjenje da mu je on tog dana vratio dug od 12.000 dinara i dao mu novac za struju pošto je stanovao kod njega.

– Kada smo došli u kafanu da ga tražimo konbarica je rekla da je Svetozar te večeri platio piće i otišao oko 23,30 sata taksijem – objašnjavao je Bodlović.