.webp)
Tešanjsku javnost zgrozila je vijest da su tri učenika drugog razreda OŠ „Huso Hodžić“, dakle djeca od samo sedam godina, na očigled cijelog razreda bacili na pod, a potom nemilosrdno šutirali vršnjaka iz razreda M. H.
- Ne mogu da vjerujem da djeca u dobi od sedam godina vrše vršnjačko nasilje toliko. Da su moje dijete za vrat uhvatili, bacili i nogama ga udarali više puta u predjelu stomaka. Djeca od sedam godina - u nevjerici priča otac dječaka Haris Hundur.
Na jednoj od radionica održanih prije nekoliko dana u susjednom Doboju pedagozi su upozorili.
- Ranije je vršnjačkog nasilja bilo u višim razredima. Međutim, sad se sve češće pojavljuje i u nižim razredima - upozorila je pomoćnik direktora u OŠ „Vuk Karadžić“ u Doboju Ljubica Vukojević.
Dva dana nakon incidenta dječak se roditeljima počeo žaliti na jake bolove u stomaku.
- Vjerujte, medicinski sam radnik, ali u životu nisam vidio da se dijete tako grči od tolikih bolova. Taj sat i nešto koliko je operacija trajala mi nismo znali da li će naše dijete živo ostati - kroz suze priča Haris.
-To je „stres ulcus“ dijagonza. To znači da je od prevelikog stresa nastao čir, pukao i izlio se gdje je moglo doći do fatalnog ishoda. Hvala Bogu nije i ja se zahvaljujem osoblju Hitne medicinske pomoći i Opšte bolnice u Tešnju na svemu što su učinili da moje dijete spase - kaže Haris.
Nakon što su postali svjesni da nije riječ o dječijem koškanju, nego brutalnom premlaćivanju roditelji su sve prijavili policiji i Centru za socijalni rad u Tešnju.
- Škola nije odreagovala kako je trebalo. Nismo imali predstavu dva i po dana koliko je to nasilje bilo. Niko mi se nije obratio i rekao šta se tačno desilo. Pitao sam druge roditelje i tako saznao da je to bilo brutalno premlaćivanje.
U policijskom izvještaju, na koji roditelji imaju zamjerke, pogrešno je evidentiran sam dan incidenta koji se desio 23.10.2024., a u školi nisu bili raspoloženi za razgovor.
- Ja smatram da se to zataškava, da se gura pod tepih da to ostane da se ne zna, da se upakuje. Nećemo to dozvoliti. Idemo i prema nadležnom Ministarstvu i dalje. Ja idem do kraja. Ja sam samo iznenađen brojem roditelja koji mi se javljaju jer imaju iste probleme i slične - zaključuje Haris Hundur.
