Četiri dana prije nesreće Stefan je rekao drugarici da ima neki čudan osjećaj i da će se desiti nešto loše. Imala sam i ja predosjećaj, ali sam mislila da će preminuti moja bolesna baka koja ima 90 godina, a ne da ću ostati bez svog prvenca.
U crnini, natečenih očiju od plača, sa fotografijom sina u rukama, započinje ispovijest Dijana Hrka (47), majka Beograđanina Stefana Hrke (27) koji je 1. novembra nastradao kada je pala nadstrešnica na Željezničkoj stanici u Novom Sadu. Neutješna Dijana ispričala je kada se posljednji put čula sa sinom.
- Čuli smo se dan prije tog užasa i dogovarali da se vidimo. U petak sam se uselila u novi stan, nakon što sam se vratila sa puta. Planirala sam da za vikend sredim stan i da onda idem kod njega u Novi Sad, jer je posljednjih pet godina tamo živio. Šalio se sa mnom i rekao: "Majka, vidjećemo ko će koga da iznenadi!". Nažalost, iznenadio je on mene - kaže potresnim glasom i dodaje da se skamenila kada je vidjela vijest o nesreći na novosadskoj stanici:
- Znala sam da je Stefan volio da sjedi na toj klupici na stanici, ali sam se molila da u tom trenutku nije tamo. Zvali smo ga, ali se nije javljao. Pozvao me je mlađi sin Nemanja i pitao me je da li imam neki osjećaj, ja potom njemu uputila isto pitanje, on je ćutao... Dogovorili smo se da javljamo ko prvi sazna neku informaciju.
Preduhitrila sam policajce
Porodica Hrka od tog momenta preživljava pravu agoniju, a kako kaže Dijana, u jednom momentu je otišla u Policijsku stanicu Voždovac.
- Policajci su se spremali da me obavijeste da sam ostala bez sina, ali ja sam ih preduhitrila svojim dolaskom. Nisu znali kako da mi saopšte. Pitala sam policajca šta on misli da li da idem za Novi Sad, klimnuo je glavom i počeo da plače...Dalje se ničeg ne sjećam, znam da sam završila na podu - kaže Dijana i dodaje da je uspjela nekako da ode do Novog Sada, gdje je identifikovala tijelo na Institutu za sudsku medicinu.
- Kad sam došla na tu stanicu, nisam znala gdje da ga tražim, da li tamo gdje je pala nadstrešnica, ili tamo gde im pale svijeće. Gdje da tražim moje milo, gdje? - kaže neutješna majka dok snažno grli i mazi fotografiju sina:
- Nisam mogla da čekam bivšeg supruga i sina da stignu, morala sam odmah da ga vidim. Ušla sam sama u tu prostoriju na Institutu za sudsku medicunu, ne znam ni ja kako. Imala sam snagu, željela sam da se uvjerim da je to moj divni dječak plavih očiju, moj nasmijani Stefan.
Dijana Hrka objašnjava da je imala brojne probleme dok nije preuzela telo sina, ali da je na kraju uspela dostojanstveno da ga sahrani. Kako nam je rekla, sinu nije obukla odelo.
Krenem da izbrišem broj, ne mogu, sve mislim zvaće on svoju majku
- Moj Stefan je volio da nosi trenerke i neke dobre patike, tako sam odlučila da se obuče. Stavili smo mu i telefon. Nemam snage da izbrišem njegov broj. Krenem, pa ne mogu, sve mislim zvaće on svoju majku - priča Dijana, dok suze samo liju niz lice:
- Ostaje mi žal što ga nisam zagrlila, što ga nisam dotakla posljednji put. Željna sam ga ostala.
I dalje ne može da prihvati da ga nema, iako je svjesna da ga je sahranila.
- Ja svako jutro pričam sa njim. Skuvam nam kafu i mi tako pričamo. Pomislim, ljudi će misliti da sam luda, ali ja ga osjetim, on je tu i nasmije mi se - kaže Dijana.
Ispod ruševina, pored Stefana život je izgubilo još 13 ljudi, dok je troje teško povrijeđeno.
Pola srca mi je otišlo, druga polovina mi je za mog Nemanju
Dijana Hrka kaže da nakon tragedije ima bojazan zbog mlađeg sina Nemanje koji je ostao bez svog oslonca.
- Nemanja se dobro držao, a na dan sahrane kažu mi da se krio iza krsta i plakao. Duša moja. Pola srca mi je otišlo, a za drugu polovina, za mog Nemanju moram da živim. Moram da se trgnem - kaže ona i dodaje:
- Sjedim tako i gledam u jednu tačku, a onda se trgnem i tražim Nemanju. Plašim se sad za njega, on mi je ostao.
(Telegraf)
