Zašto nemaš dijete? Vidi koliko imaš godina, kada misliš da rađaš? To su samo neka od pitanja sa kojima se žene koje se nisu ostvarile kao majke suočavaju svakodnevno. Država Srbija je omogućila svim parovima do 45. godine starosti da uđu u postupak vantjelesne oplodnje i uz pomoć doniranog reproduktivnog materijala iz inostranstva.
Ta ista mogućnost data je i ženama do 45. godine starosti koje nemaju partnera. Iako je za njih ovo možda i najbitnija bitka o životu, o njoj pred kamerama ne žele da govore i to zbog društva u kom živimo.
Jer pored onih uobičajenih, neumjesnih pitanja, nižu se i nova: ko je majka ili otac, kako to da o njima ne znaš ništa? Zato ćemo ovu priču mi pričati umjesto njih. Drina nas neće ograničavati, jer u Republici Srpskoj oni koji u postupak vantjelesne oplodnje idu uz pomoć doniranog reproduktivnog materijala, to plaćaju sami.
A pitanja bole. To kažu svi koji se lavovski bore kako bi jednog dana čuli dječiji plač i ono „mama“ ili tata“.
To je za njih najljepša muzika, a bolnice, procedure i potrošen novac padaju u zaborav čim beba dođe na svijet. Vantjelesna oplodnja doniranim reproduktivnim materijalom jedina je šansa za potomstvo ljudima kod kojih su iscrpljene sve druge mogućnosti za liječenje neplodnosti. Srbija već godinu dana finansira donaciju spermatozoida i jajnih ćelija koje se dobijaju iz inostranih banaka. Inostranih – jer domaćih donora i donorki nema, iako banka reproduktivnih ćelija postoji. Cijeli postupak oni koji žele da postanu roditelji rade u svojoj zemlji, što im je, kažu, neprocjenjivo, jer je psihološki pritisak barem malo manji.
„Recimo da u inostranstvu košta od pet do osam hiljada evra, zavisi šta je sve uključeno u proceduru. Naravno, tu se dodaje put, odsustvo s posla, putovanje, koliko dana tamo morate da ostanete, to je jedno normalna, uobičajena stvar koju desetinama godina naši ljudi tako dolaze do trudnoće. Jeste olakšano sad, jer naravno da je lakše kada vi donaciju možete da uradite u svojoj zemlji i to o trošku države. Zapravo jeste jedna sjajna stvar jer u Еvropi nijedna država ne plaća donaciju. Tako da, pokazalo se kao potrebno, mnogo ljudi je prošlo kroz proceduru. Možda djeluje malo zamršeno, ali zapravo kada poznajemo sve korake, imamo tu prijavu na portalu e-uprave, zakazujemo komisiju na taj način, onda pripremamo dokumentaciju, odlazimo u centar za vantelesnu, oni nam daju ocenu da smo prošli komisiju, onda se obraćamo klinikama koje smo birali, biramo donora, donorku, čekamo da se uveze materijal, može da traje od dva do šest meseci čitava ta procedura od prijave do uvoza samog, i onda ulazimo u naše procedure“, rekla je Dragana Krstić, Udruženje „Šansa za roditeljstvo“, Beograd.
Neograničen broj postupaka za prvo dijete do 45. godine života kao i neograničen broj zamrzavanja embriona i krioembriotransfera. Za drugo dijete – ukupno pet pokušaja, dva stimulisana i tri krioembriotransfera, kao i neograničen broj zamrzavanja embriona. Mnogo je brojki u ovim rečenicama, a ljekari i embriolozi kažu da je to jedan od pokazatelja da se Srbija ozbiljno uhvatila u koštac sa problemom steriliteta. Što se tiče doniranog reproduktivnog materijala, osim parova koji ne mogu da koriste svoje spermatozoide ili jajne ćelije kako bi ostvarili potomstvo, šansu da postanu majke imaju i žene bez partnera, koje o trošku države mogu da uvezu spermatozoide za tri postupka vantjelesne oplodnje. Za godinu dana, za ovaj postupak prijavilo se dvije hiljade žena, onih bez partnera kao i onih koje žive u zajednici. Do sada je urađeno 390 postupaka a potvrđeno je 75 trudnoća.
Opširnije u video prilogu.
