Za Markovdan se od davnina vezuju mnogobrojni običaji i vjerovanja.

Prema vjerovanjima taj dan ne treba raditi u polju, takođe u narodu je rasprostranjeno vjerovanje da ne treba spavati preko danka, kako se ne bi spavalo preko cijele godine. Izuzetak su oni koji su tokom dana spavali na Đurđevdan, u narodu se kaže da bi oni trebalo da "odrijemaju" i sutra kako bi se "poništilo djestvo".

Među Srbima vlada vjerovanje koje kaže da ako je neko Đurđevdan dočekao u krevetu, što znači da će ostatak godine biti dremljiv i bolešljiv, onda bi taj trebalo i na Markovdan da odspava, jer će se tako izbaviti od pospanosti i bolesti. Na Markovdan, vjeruje narod, nikako ne valja drijemati preko dana jer će se onda biti bunovan i pospan preko cijele godine, izuzetak su oni koji su već "zgriješili" i spavali na Đurđevdan.

Marko je bio saputnik i pomoćnik apostola Petra, koji ga je u svojoj prvoj poslanici nazvao svojim sinom, ali ne sinom po tijelu, nego po duhu. Kada je Marko bio s Petrom u Rimu, vjernici su ga zamolili da im napiše o spasonosnoj nauci Isusa Hrista, njegovim čudima i životu. Tako je Marko napisao jevanđelje, koje je vidio i apostol Petar, jedan od prvih 12 Hristovih učenika, i posvjedočio da je istinito.

Petar je Marka postavio za episkopa i poslao ga u Misir. Misir je u to vrijeme pritiskao gusti mrakom neznaboštva, idolopoklonstva, gatanja i zlobe. Sveti Marko je, uz Božiju pomoć, uspio da posije sjeme Hristove nauke po Liviji, Amonikiji i Pentapolju.

Iz Pentapolja je došao u Aleksandriju, gdje je zasnovao hrišćansku crkvu i postavio episkopa, sveštenike i đakone. Marko je svoju propovijed potvrđivao mnogobrojnim velikim čudima. Kada su ga neznabošci optuživali da razara njihovu idolopokloničku vjeru i kada je gradonačelnik počeo da ga traži, Marko je ponovo pobjegao u Pentapolj, gdje je nastavio svoje djelo.

Marko se poslije dvije godine vratio u Aleksandriju, na veliku radost vjernika, čiji se broj višestruko povećao. Tada su ga uhvatili neznabošci, vezali ga i vukli po kaldrmi vičući: "Povucimo vola u obor". Teško povrijeđenog i krvavog bacili su ga u tamnicu, gdje mu se prvo javio anđeo koji ga je hrabrio i krijepio. Zatim mu se javio i sam Isus Hrist, koji mu je rekao: "Mir Tebi, Marko, jevanđeliste moj", a Marko mu je odgovorio: "Mir i tebi, gospode moj Isuse Hriste".

Zlobni ljudi su sutradan izvukli Marka iz tamnice i ponovo ga vukli po ulicama i ponovo vikali: "Povucimo vola u obor". Izmoren i izmožden, Marko je izustio: "U ruke tvoje, gospode, predajem duh moj", i umro, 68. godine u Aleksandriji. Sarkofag svetog Marka nalazi se u Veneciji u crkvi posvećenoj ovom jevanđelisti.