Srpska pravoslavna crkva po novom kalendaru 17. septembra slavi Svetog sveštenomučenika Vavila; Svetog proroka Mojseja Bogovidca; Svetog Petra Dabrobosanskog; Prepodobnog Stefana Tronoškog.
Sveti sveštenomučenik Vavila
Ovaj "veliki i divni čovjek, ako ga je moguće nazvati čovjekom", kako se sveti Zlatoust o njemu izražava, bio je arhijerej u Antiohiji u vrijeme cara Numerijana. Numerijan je zaključio mir sa nekim varvarskim carem, koji je bio mnogo blagorodniji i miroljubiviji od Numerijana. U znak svoje iskrene želje za trajnim mirom varvarski car dao je svog sinčića, da bude na dvoru Numerijanovu, i da se tamo vaspitava. Numerijan jednoga dana svojom rukom zakla to nevino dijete i prinese ga na žrtvu idolima. Još vruć od zločina i nevine krvi ovaj zločinac pod krunom pođe u hrišćanski hram, da vidi šta se tamo radi. Vavila sveti bješe s narodom na molitvi, pa ču da dolazi car sa svitom svojom i hoće da uđe u crkvu. Vavila prekide bogosluženje, izađe pred crkvu i reče caru, da on kao idolopoklonik ne može ući u sveti hram, gdje se proslavlja jedini istiniti Bog. Besjedeći o Vavili
Zlatousti je rekao: „koga bi se drugog u svijetu ubojao onaj koji se s takvom vlašću odnosio prema caru?… On je time naučio careve da ne rasprostiru svoju vlast dalje nego što im je od Boga data mjera; pokazao je i sveštenim licima kako treba da se koriste svojom vlašću“. Postiđen car vratio se, ali je smislio osvetu. Sutradan dozva car Vavilu i poče ga koriti i nuditi, da prinese žrtvu idolima, što je svetitelj odbio. Tada ga je car okovao u verige i bacio u tamnicu. Isto tako i tri djeteta, Urvana od 12, Prilidijana od 9, i Еpolinija od 7 godina. Ovoj djeci bio je Vavila duhovni otac i učitelj, i ona se ne odvajahu od njega iz ljubavi prema njemu.
Bili su to sinovi neke čestite hrišćanke Hristodule, koja je i sama za Hrista stradala. Car je najprije naredio i svakom djetetu su udarili onoliko batina koliko je kome godina bilo, a po tom ih bacio u tamnicu, i najzad posjekao mačem svu trojicu. Vavila je okovan prisustvovao posječenju djece i hrabrio ih, a po tom i sam položio svoju glavu pod mač. Sahranili su ga hrišćani u verigama, kako je i zavještao pred smrt u jednu grobnicu sa tri ona otroka. Njihove svete duše odletjele su u nebeska naselja, a njihove čudotvorne mošti ostale su vernima na korist kao svagdašnje svjedočanstvo njihovog junaštva u vjeri. Postradali su oko 250. godine.
Sveti prorok Mojsej Bogovidac
Veliki vođa i zakonodavac naroda Izrailjskog. Rođen u Еgiptu oko 1550. god. prije Hrista. 40 godina živio je u Еgiptu na dvoru faraonovom; 40 godina živio je kao pastir u sozercanju Boga i sveta; a 40 godina posljednjih vodio je narod kroz pustinju u Zemlju obećanu, koju je vidio ali u nju nije ušao, jer u jednome zgriješi Bogu.
Upokojio se u 120. godini. Kao čudotvorac bio praobraz Hrista, po riječima svetog Vasilija Velikog. Javio se iz onoga sveta na gori Tavoru pri preobraženju Gospoda. A po svedodžbi sv. Jovana Lestvičnika javljao se i monasima u manastiru Sinajskom
Sveti Petar Dabrobosanski
Mitropolit Petar. sin je vojvode i sveštenika Bogdana Zimonjića. Rođen je u Grahovu, 24. juna 1866. godine. Bogosloviju je učio u Reljevu (1883-1887), a Bogoslovski fakultet u Černovicama od 1887. do 1893. godine. Monaški postrig primio je 6. septembra 1895. godine. U čin đakona rukopoložen je 7. septembra, a u čin prezvitera 8. septembra 1895. godine. Za suplenta u Bogoslovskom učilištu u Reljevu imenovan je oktobra 1893, a godinu dana kasnije postavljen je za profesora. Konzistorijalni savetnik u Sarajevu postao je 1901.
Na ovom položaju zatekao ga je izbor za episkopa zahumsko-hercegovačkog. Hirotonisan je i ustoličen u Mostaru 9. juna 1903. godine. Poslije upokojenja mitropolita dabrobosanskog Еvgenija (Letice), postavljen je kraljevskim ukazom od 7. novembra 1920. za mitropolita ove eparhije.
Po izbijanju Drugog svjetskog rata, savjetovano mu je da se skloni u Srbiju ili Crnu Goru. On je na to odgovorio: “Ja sam narodni pastir, te me veže dužnost, gdje sam djelio dobro sa narodom, da isto tako i zlo sa narodom podnosim i podijelim, i prema tome mora se sa narodom sudbina dijeliti i ostati na svome mjestu.” Dosljedno je branio pravoslavnu vjeru i srpsko pismo pred njemačkim Gestapom. Tom bezočnom napadu, posebno zabrani upotrebe ćirilice, odlučnu ulogu imao je rimokatolički sveštenik Božidar Bral, inače ustaški povjerenik za Bosnu i Hercegovinu. Mitropolit Petar uhapšen je 12. maja 1941. godine i zatočen u zatvor “Beledija’, a 15. maja iste godine otpremljen je u zagrebački zatvor “Kerestinac” gdje je dobio broj 29781.
Tu je obrijan i oduzeta su mu sva episkopska obilježja. Poslije teških muka odveden je u Koprivnicu, a potom u Jasenovac (ili Gospić). Po svjedočenju Jove Furtule i Jove Lubure iz sarajevskog sreza, mitropolit je ubijen u Jasenovcu i bačen u užarenu peć za paljenje cigle. Međutim, nije isključena i verzija da je mitropolit Petar odveden u Gospić, odnosno Jadovno, gdje je mučki postradao. Na redovnom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora 1998. godine, mitropolit dabrobosanski Petar proglašen je za sveštenomučenika i pričislen ostalim svetim iz srpskog roda i hrišćansko-pravoslavne vjere.
Sveti Stefan Tronoški
Stevan Jovanović (1759-1799) rođen je u Tekerišu u Jadru od blagočestivih i pobožnih roditelja. Pismenosti se učio u manastiru Tronoša, gdje se mlad zamonašio i rano postao arhimandrit, tako da je već u tridesetim godinama svog života igrao značajnu ulogu duhovnog i narodnog vođe u oslobađanju porobljenog naroda od Turaka.
Povodom tridesetogodišnjice od njegove smrti, Vuk Karadžić je u časopisu „Danica“ objavio tri strane o njegovom životu, čime je iskazao zahvalnost prema svome učitelju, kod koga se u Tronoši jedno vrijeme školovao. Vuk opisuje Stevana kao inteligentnog, obrazovanog i duhovnog čovjeka, koji je „visok i tanak, lijepog lika i duguljastih obraza, smeđe kose i radosnog karaktera“. Kaže da je lijepo pojao, da je volio da poučava narod poslije liturgije i da ih je učio ne samo vjeri i poštenju, nego prije svega slozi, jedinstvu, dostojanstvu, časti i probuđenju srpskog nacionalnog duha, sa ciljem oslobađanja od ropskog položaja, i duhovno i fizički.
Njegov život je, kao sjajna zvijezda na duhovnom nebu srpskom, gorio za sve bogočovečansko u povjerenom mu narodu: za pravdu i slobodu, za pobožnost i istinu.
Sve što je činio svjedoči o ovome: vatrena borba zajedno sa Austrijancima kojima je povjerovao da će pomoći srpsko oslobođenje; izdaja od istih koja je uslijedila, gdje se neumorno zalagao da ne ostave Srbe na nemilost turskom zulumu, i diplomatko-politička misija koju je preuzeo kako bi izdejstvovao pravno-politički sporazum o zaštiti srpskih interesa i u austrijskoj i u turskoj carevini. I na kraju, smjelost da ode zvorničkom paši i moli milost za svoj narod, kad je nastupila glad, da dobiju na zajam žito iz silosa, koje će od sljedeće žetve vratiti. Ovom prilikom paša je naredio da mu se stavi otrov u kafu i tako je umro, naprasno, mlad, u 40 godini života.
Plemenita djela njegova nisu zaboravljena.
