Dirljivim statusom na Facebooku se oprostila od njih.

Prenosimo ga u cjelosti:

"Razrednice, kod nas pada snijeg. Autobus kasni. Nećemo stići na prvi."

"Razrednice, autobus se pokvario, malo ćemo zakasniti."               

"Opravdat će moja mama to."    

"Oprostite na smetnji razrednice."

"Razrednice, nemojte se brinuti.  Sve će biti dobro."          

Još do neki dan stizale su njihove poruke. U ožujku je prekinuta nastava zbog pandemije. Nisam im uspjela sve reći što sam namjeravala. A misliš bit će vremena. Jutros između novogodišnjih čestitki i lijepih želja, kao mačevi počele su stizati poruke o tragediji.   Sve u nadi da nije istina, ne može biti. Ne! Ne! Ne!                          

Što napisati drhtavih ruku, kako srce skupiti u dlanove kad puca u milijun komadića? Kako izreći riječi utjehe kad ti je grlo stegnuto, a ježiš se od same pomisli na to što se dogodilo?

8 mladih života otišlo je u nepovrat. 5 od njih sam bila razrednica. Tko bi rekao kad smo radili Jesenjina da ću upravo vama reći:"Doviđenja, dragi doviđenja."

Tko bi rekao kad su pisali pismenu zadaću u ožujku na temu:"Evo me moj svijete, na raskršću i mom i tvome" da će svi oni snovi iz školskih zadaćnica,  ideali, vizije budućnosti o završenom studiju, zasnivanju obitelji, o sreći...raspuknuti se kao balončići od sapunice. Bila su to divna djeca. Cure kao vile, lijepe i vesele, fino odgojene, osmijeh koji te razoruža svaki put kad uđeš u učionicu: Mirela, Žana, Marija, Mia, cijeli red do prozora - zajedno u životu i smrti i Stipe, samozatajni momak iz zadnje klupe, duša od čovjeka. 

"Oprostite na smetnji razrednice"

"Sve će biti dobro razrednice".

O, ne smetaš dušo draga, nikad nisi smetala.

Sve će biti dobro. Voljela bih znati da hoće, ali krhko je moje znanje.  

Obitelji i prijateljima najiskrenija sućut, a vama duše moje drage pokoj vječni i počivali u miru Božjem, anđeli! Vaša razrednica.