Rasema Bojagić iz živiničkog naselja Bašigovci nosi sa sobom duboku tugu, iako je po svom vanjskom izgledu vesela i nasmijana žena.
Iza njene vedrine kriju se godine bola i neizvjesnosti zbog nestanka njene dvoje djece.
Nakon što su joj 1985. i 1986. godine rekli u bolnici da njena djeca nisu preživjela, prihvatila je to kao sudbinu, ali u njenom srcu uvijek je tinjala sumnja.
Rasema je osjetila da njena djeca možda nisu umrla onako kako su joj, kako kaže, doktori tvrdili. Godine tuge su je natjerale da počne tražiti odgovore i krenula je u potragu za njima.
Iako je život išao dalje, osjećaj unutrašnje potrebe za pronalaskom istine bio je neizbrisiv, te ona i njen suprug Osman nadaju se da će dobiti pozitivne vijesti i pronaći svoju djecu i kako kažu tada bi bili najsretnija porodica.
