Bila je omiljena i izuzetno uvažena učiteljica zbog koje su roditelji premještali djecu iz škole u školu. Voljela je djecu i bila im posvećena. 

Njene posljednje riječi bile su pitanje "Kako su djeca?“ Najčešće je tako pitala za praunučad. U tom pitanju je bila briga i za unuke i za sinove koji već odavno nisu djeca, ali i za brojne generacije školske "djece“ koja, takođe, odavno nisu djeca.

Rođena je 15. aprila 1934. godine u Selu Stražice, Sitnica, tada opština Ključ, danas Ribnik, kao najstarija od pet sestara. U vihoru rata na prostorima bivše Jugoslavije ostala je bez oca, majke i brata. Odrasla po domovima za ratnu siročad i đačkim domovima postala je učiteljica s posebnom ljubavlju za djecu i posebnim smislom za njihovo učenje i vaspitanje. 

Počela je kao učiteljica na selu u Popovcu, Čelinac, pa prešla u Krupu na Vrbasu. Od početka obrazovanje nije shvatala samo kao posao i obavezu, već i kao misiju. Analfabetski kursevi, obrazovanje seoskih domaćica, razvoj poljoprivrede, sve je to bio opis aktivnosti "seoskog učitelja“ koje su tada zvali "fenjerašima“, jer su prosvetljivali narod. Kad je postala i stub svoje porodice prešla je u Banjaluku - prvo radno mjesto u Osnovnoj školi koja se danac zove "Ivo Andrić“, a onda, gotovo polovinu radnog vijeka u Osnovnoj školi danas poznatoj kao "Sveti Sava“. I ponovo razred, škola i djeca, ali i "rad s ljudima“ u svojoj sredini. I tako do kraja života. Bila je član udruženja penzionisanih učitelja "Rana jesen“, ali i član Nadzornog odbora Udruženja logoraša iz Drugog svjetskog rata Republike Srpske.

Iako nikad nije bila rukovodilac u školama, niti partijski, sindikalni ili bilo kakav funkcioner, na prijedlog i insistiranje kolega 1990. godine Predsjedništvo Jugoslavije odlikovalo je "učiteljicu iz razreda“ Staniju Šolaja Ordenom rada.

Stanija Šolaja će biti sahranjena na Srpskom pravoslavnom groblju "Sveti Pantelija“ u Banjaluci, u utorak, 10. septembra 2024. u 13 časova.

Pratite nas i putem Vibera