Vladika Nikolaj Velimirović postao je jedan od najcjenjenijih vladika, nije štedio riječi kada hvali Srbe, ali mu nije bilo strano ni da nam uputi po koju kritiku i ukaže na greške koje prave.
Napisao je Svetu Liturgiju u kojoj kroz razgovor Svetog Save i Boga predskazuje šta će biti sa Srbima.
1. Haj, šta se ono čuje iz daljine: Da l’ su vjetri, da l’ su vihorovi, Il’ šumore gore javorove, Il’ sa zemljom trava razgovara, Il’ pjevaju na nebesi zvijezde?
2. Nit’ su vjetri, nit su vihorovi, Nit’ šumore gore javorove, Nit’ sa zemljom trava razgovara, Nit’ pjevaju na nebesi zvijezde, No služi se Sveta Liturgija, U Nebesnom Carstvu Hristovome.
3. Službu služi Jovan Zlatousti, I sa njime tri stotin’ vladika, Sve vladike zemnih mučenika, I tri hiljad’ časnih sveštenika, Sveštenika Božjih ugodnika. Đakonuje đakone Stevane Sveti Pavle čita Poslanije, Sveti Luka sveto Vangelije, Krste drži care Konstantine, A ripide Sveti stratilati, Dimitrije i s njim Prokopije, Georgije i s njim Jevsatije, I ostali mnogi stratilati, Oganj nosi Ognjena Marija, Tamjan pali Gromovnik Ilija, Sveti Vrači pomazuju mirom, A Krstitelj vodom pokropljava. Heruvimi poje Heruviku, A Car Slave sjedi na prijestolu, Licem svojim nebo osvijetljava. S desna mu je Sveta Bogomajka, Ogrnuta zvjezdanom porfirom, Sveti Sava žezal pridržava, A naroda ni broja se ne zna, Više ga je no na nebu zvijezda. Izmešani Sveci s Anđelima, Pa se ne zna ko je od kog ljepši.
4. Kad se Sveta Liturgija svrši, Svetitelji Hristu prilazili, I pred Njime poklon učinili, Najposljednji Svetitelju Savo, I sa Savom Srbi Svetitelji. Sveti Savo metanije pravi, Al’ se ne htje Svetac da uspravi, Već ostade na zemlji ležeći. Tad prilazi Sveta Bogomajka Da podigne Svetitelja Savu, Jer joj Savo Hilendar posvjeti, Al’ se Savo diže na koljena, I dalje se dići ne hoćaše, Već ostade pred Hristom klečeći.
5. Blagi Hristos Savu milovaše, Od milošte vako zborovaše: "Čedo moje Nemanjiću Savo, Što si mi se tako rastužio, Što si mi se tako rasplakao, Nikad tako plakao nijesi, Nisi tako plak’o za Kosovom Kad je srpsko potamnjelo carstvo, Potamnjelo carstvo i gospodstvo, Kazuj meni, moje čedo drago, Kako stoji sada Srbadija: Kako stoji vjera u Srbalja, Jesu l’ se Srbi kano što su bili, Ili su se Savo izmjenili, Poju li mi mnoge liturgije, Dižu li mi mnoge zadužbine. Kano nekad u vrijeme Nemanje, I Sina mu Svetitelja Save, I slavnoga Milutina kralja, I Stevana milog mi Dečanca, I Lazara moga mučenika, I Milice slavne Ljubostinjke, Angeline majke Krušedolke, I ostalih cara i knjeginja, Da l’ se i sad tako Bog poštuje, Da l’ Srbijom svete pjesme bruje, Jevanđelje da l’ se moje širi, Srpska zemlja da l’ tamnjanom miri, Svjetli li se obraz u Srbina, Pred ljudima i pred Anđelima, Velikaši da l’ pravedno sude, Bogataši da li milost dijele, Da l’ susjeda susjed opravdava, Da l’ nejakog jaki podržava, Poštuje li mlađi starijega, Da l’ djevojke drže djevojaštvo, Da l’ popovi po svetinji žive, Kaluđeri da l’ za narod kleče, I da l’ griju peštere suzama, I za narod toplim molitvama. Da li narod nedjelju svetkuje, Da l’ praznikom crkvu ispunjuje? Kazuj meni, dični Svetitelju, Srpskog roda drugi Spasitelju, Kakva ti je golema nevolja, Te ti roniš suze niz obraze, Pjesmu neba plačem završavaš?"
6. Tad govori Svetitelju Savo: "O Gospode Veliki i Silni, Pred kime se tresu Heruvimi, Ima l’ išta Tebi nepoznato? Ta Ti vidiš srce u čovjeka, I poznaješ najtajnije misli. Vidiš crva pod korom grmovom, Pod kamenom guju otrovnicu, Na dnu mora svako zrno pjeska. Ne mogu se od Tebe sakriti, Tamnih ljudi, tamna bezakonja Zbog kojih Si na Krstu visio; Ali Tvoja Ljubav sve pokriva, Iz ljubavi neznanije javljaš, Iz ljubavi Ti o znanom pitaš, Da Ti kažem što Ti bolje znadeš."
7. "Nisu Srbi kao što su bili, Lošiji su nego pred Kosovom, Na zlo su se svako izmjenili, Ti im dade zemlju i slobodu, Ti im dade slavu i pobjedu, I državu veću Dušanove, Al’ darom se Tvojim pogordiše, Od Tebe se licem okrenuše. Gospoda se srpska izmjetnula, Na tri vjere okom namiguju, Al’ ni jednu pravo ne vjeruju, Pravoslavlje ljuto potiskuju, Odrekli se srpskoga imena, Odrekli se svojih Krsnih Slava, Svece svoje ljuto uvrijedili. A ko diže crkvu zadužbinu, Ne diže je Tebi nego sebi. Crkve dižu da ih vide ljudi, Crkve dižu, Bogu se ne mole, Nit’ Božji zakon ispunjuju. Velikaši pravdu pogazili, Bogataši milost ostavili, Ne poštuje mlađi starijega, No se mlađi pametniji gradi, Nit’ nejakog jaki podržava, Već ga lomi dok ga ne salomi, Nit’ susjeda susjed opravdava, Već se kune krivo za nepravdu, Zbog blatnjave zemlje od aršina. Svještenici vjerom oslabili, Kaluđeri poste ostavili, Nit’ djevojke drže djevojaštvo, Svilu nose, grijehom se ponose, Mladi momci poštenju se smiju, A svoj razvrat ni od kog ne kriju, Niti narod za nedelju mari, Nit’ za praznik ni običaj stari, Nit’ praznikom crkve ispunjuje, Prazne crkve ko pećine puste, Prazne duše pa prazne i crkve; Svud se crni crno bezakonje, Stid me jede i stid me izjede, Zbog grijeha naroda mojega, Što i mene držiš blizu Sebe, Zato plačem moj predragi Spase, Vječnost mi je kratka za plakanje, Volio bih i u paklu biti, Samo Srbi Bogu da se vrate."
8. Mirno Gospod saslušao Savu, Pa podiže svoju Svetu Glavu; I mislima nebesa potrese, Zablistaše munje i gromovi, Naduše se garavi oblaci, Led se prosu o Petrovu danu, Sva pobjele zemlja Srbinova, Ka’ od gube gubava grešnica, Zakukaše Srbi u nevolji, Al’ se Živog Boga ne sjetiše, Niti Boga ni svojijeh grijeha. A sve Savo na koljena kleči, Blijedo mu je lice od užasa.
9. Tada Gospod usteže oblake, Da ne pade kiša ni rosica, Blago sunce u žar se obrati, Sva sagore zemlja Srbinova, Presušiše rijeke i potoci, Prekapiše duboki kladenci. Zakukaše Srbi u nevolji, Al’ se Živog Boga ne sjetiše, Niti Boga ni svojijeh grijeha. A sve Savo na koljena kleči, Blijedo mu lice od užasa.
10. Tada Gospod vaši popustio, Po voću se vaši uhvatiše, Obrstiše šljive i jabuke, Sasusiše pitome voćnjake, Po pitomoj zemlji Srbinovoj, Zakukaše Srbi u nevolji, Al’ se Živog Boga ne sjetiše, Niti Boga ni svojijeh grijeha, A sve Savo na koljena kleči, Blijedo mu lice od užasa.
11. Tada Gospod pomor popustio, Da pomori i staro i mlado. Udariše ljute boljezanje, Tijesna groblja, a malo grobara, Grobarima otežaše ruke. Zakukaše Srbi u nevolji, Al’ se Živog Boga ne sjetiše, Niti Boga ni svojijeh grijeha. A sve Savo na koljena kleči, Blijedo mu lice od užasa.
12. Tada Gospod krizu popustio. Puna zemlja svakoga obilja, A svi viču nigdje ništa nema. Zakukaše Srbi u nevolji, Al’ se Živog Boga ne sjetiše, Niti Boga ni svojijeh grijeha. A sve Savo na koljena kleči, Blijedo mu lice od užasa.
13. Tad satanu Gospod odriješio, Iz pakla ga na Srbe pustio, Da do roka svoju volju vrši, I da čini šta je njemu drago, Sa državom i sa srpskim tijelom, Samo da se ne dotiče duše. A satana vojske podigao, Od zvjerinja svoga i ljudskoga, Sve od samih Božjih protivnika, I svojih jednomišljenika, Kojih bi se marva zastidjela, I veprovi divlji posramili. Paklenim ih ognjem naoruž’o, Poveo ih na zemlju Srbiju.
14. Bljunu oganj iz adovih žvala, Pa zapali kuću Srbinovu, Sve razgradi što je sagrađeno, Sve proždera što je umješano, Sve odnese što je izatkano, Sve razgrabi što je ušteđeno, Sve raskući što je zakućeno, A gospodu u okove veza, Starješine vrže na vješala, Il’ umori u tamnici, Pobi momke, zacrni đevojke, Zgrči majke nad koljevke prazne, Nad koljevke prazne i krvave. Još zaveza jezik u Srbina, Da ne smije pjevat’ ni kukati, Niti Božje ime spominjati, Niti brata bratom osloviti; Još zaveza noge u Srbina, Da ne smije slobodno hodati, Osim tuda gde ga konop vodi, Konop vodi ili kundak goni; Još zaveza ruke u Srbina, Da ne smije radit van kuluka, Niti sjesti, niti hljeba jesti, Bez satanske gore zapovjesti, Niti đecu svoju svojom zvati, Nit’ slobodno mislit’ ni disati.
15. Tako išlo zadugo zemana, Dok nabuja zemlja Srbinova, Od mrtvijeh srpskih tjelesa, I od krvi srpskih mučenika, Ka’ tijesto od jakoga kvasca. Tad Anđeli Božji zaplakali, A Srbi se Bogu obratili, Jedinome svome prijatelju, Jedinome svome Spasitelju, Višnjem Bogu i Svetome Savi. Tad se Savo strese od užasa, Skoči, viknu iza svega glasa: "Dosta Bože, poštedi ostatak!" Tad je Gospod poslušao Savu, Na srpsko se roblje ražalio, Te Srbima grijehe oprostio.
16. Zasija se lice Srbinovo, Zazvoniše zvona na veselje, Zamirisa zemlja od tamjana, Zablista se Hristova Istina, Zacari se milost i poštenje, Anđeli se sa neba spustiše, Pa Srbiju zemlju zagrliše. Haj, šta se ono čuje iz daljine? To se opet služi Liturgija, U nebeskom Carstvu Hristovome, Službu služi Svetitelju Savo, I sa njime tri stotin’ vladika, I tri hiljad’ srpskih sveštenika, Đakonuje arhiđakon Stevo, A sa njime đakon Avakume, Što na kocu za Hrista postrada, Na bijaru usred Biograda. A Car Slave sjedi na prijestolu, Dok se zemlja grmi ka’ oluja, To Srbija kliče - Aliluja! Blago majci koja Savu rodi, I Srbima dok ih Savo vodi, prenosi Stil.kurir.
