Najmilije je pronašao u jednoj od najvećih masovnih grobnica srpskog naroda. Duško je na lijevoj nozi iznad gležnja imao prostrelnu ranu. Pored rane od metka na istoj nozi, na butini se nalazila velika rana nastala od bajoneta, noža ili oštrog predmeta. Petar i Milorad takođe su bili mučeni.

Sjećanje na crne dane, priča, zauvijek će pamtiti.

Kada je masovna grobnica pronađena, svi su se, kaže, potajno nadali da neko njihov koga traže ipak nije tu. Nažalost, nadanje je bilo uzaludno.

"Sjećanja ne blijede. Prvi april je dan kada se krenulo u ekshumaciju, ali još od četvrtog februara, bili smo na pravoslavnom groblju gdje su bile naznake da je bila masovna grobnica, jer su krstovi bili u dva reda ispod, milion puta je to ponovljeno i svi pričaju tu je bilo od lisica, kanapa, žice, plinskih boca, sve ukazuje da je vršena egzekucija tim predmetima. Onako potajno, svi smo se nadali da naš neko koga tražimo nije tu. Međutim, prvog aprila kada se krenulo u ekshumaciju. Krenulo se ručno, pa opet je bilo razmišljanje, možda je nema, možda je neka kamuflaža, međutim, dovezli su mašine i onda je nađena masovna grobnica. Tada kreće pakao kako za porodice tako i za građane Mrkonjić Grada", priča Petar Mitrić.

Petar je bio i pripadnik Vojske Republike Srpske. Boli ga, priča, to što za monstruozne zločine još uvijek niko nije odgovarao iako se nalogodavci i izvršioci znaju.

Porodice žrtava izumiru, a pravdu nisu dočekale

Još tužnije je što porodice žrtava izumiru, a pravdu nisu dočekale.

Novi zločin i dodatna so na ranu porodicama mučki ubijenih Srba desio se kaže nedavno, kada je u Derventi odlikovana zloglasna 103. brigada HVO-a.

"Mislim da se 28 godina poslije svih ovih dešavanja ponovo vrši zločin nad ovim nedužnim, jadnim, umorenim žrtvama, vojnicima, civilima, jer ni poslije toliko godina niko nije odgovarao, niko nikoga ne procesuira. Svjedoci smo da je samo na stotinjak, odnosno 150 kilometara od masovne gorbnice u Mrkonjić Gradu prije par dana predsjednik Hrvatske odlikovao jedinice Hrvatske vojske koje su u Derventi, Brodu, Sijekovcu, vršile zločine onakve kakvi su vršeni u Mrkonjić Gradu", kaže Mitrić.

Dani tuge ne prolaze ni Miri Pavičar.

U masovnoj grobnici, nakon pola godine pronašla je muža. Momčilo je imao 40 godina. Strijeljan je.

Sjećanje na pronalazak njegovog tijela u masovnoj grobnici nikad neće izblijediti. Ostala je sama sa dvoje maloljetne djece. Kaže, živi za dan kada će zločince stići ruka pravde.

"Bilo je to jako teško, vidjeli smo mnoge leševe, svakave, otvarali smo vreće sami i gledali da li možemo prepoznati. U tome nam je pomagao doktor Stanković. Ja sam prepoznala muža po zubima, kosi i bradi jer je imao malu bradu. Ali opet, nije čovjek siguran, imao je neke ožiljke na leđima od prethodnog ranjavanja pa sam htjela da pogledam, ali nisam vidjela zato što je tijelo bilo u fazi raspada i onda je došao Stanković i onda mi je on to pokazao. Ne osjećam se baš prijatno kada dođem na ovo groblje", kaže Mira Pavičar.

Stravične prizore nikada neće zaboraviti ni Zdravko Karać. Dobro pamti kada se vratio u Mrkonjić Grad i brata Nedeljka našao u masovnoj grobnici.

Tridesetsedmogodišnji Nedeljko prvo je mučen u zarobljeništvu, a potom svirepo ubijen.

Zdravka kao i sve Mrkonjićane, nepravda boli i dan danas.

"Nažalost, poslije 27 godina nije niko odgovarao, a ne vide se nikakvi tragovi da bi neko mogao da odgovara. Što se tiče same odgovornosti tu su zakazali sud i Tužilaštvo. Što vrijeme dalje odmiče, naravno da će biti manje šanse da se pokrene bilo kakav postupak odgovornosti iako je on već navodno pokrenut", ističe Zdravko Karać, predsjednik Udruženja opštinske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila.

U septembru i oktobru 1995. godine počela je agresija Hrvatske vojske, i Petog korpusa takozvane Armije BiH na 13 zapadnokrajiških opština Republike Srpske.

Razarali su, ubijali i palili sve što je bilo srpsko.

Sa vjekovnih ognjišta protjerali su više od 120.000 hiljada Srba. Ubijeno je njih 1.646, a još 420 civila i vojnika vodi se kao nestalo. Nakon što je Republika Srpska ponovo vratila Mrkonjić Grad, na pravoslavnom groblju pronađena je jedna od najvećih masovnih grobnica.

Utvrđena je i velika materijalna šteta od 680 miliona maraka.

"U septembru, tom nesretnom mjesecu uslijedila su dešavanja, uslijedila je akcija Hrvatske vojske koja je nakon zauzimanja opština na teriotriji današnje Republike Hrvatske nastavila akciju na teritoriji Republike Srpske odnosno na teritoriji BiH. Akcija je bila kodnog naziva Maestral i u tom mjesecu zauzete su opštine Ključ, Drvar, Petrovac, Šipovo, Jajce. Odmah zatim uslijedila je i ta druga akcija Južni potez u kojoj je zauzet Mrkonjić Grad i izbilo se na potez Manjače i vjerovatno je zamisao bila da se zauzme Banjaluka. Normalno, srpsko stanovništvo se u tom periodu trebalo iseliti", priča Radan Ostojić, predsjednik BORS-a.

Prvi april - Dan pakla

Prvi april 1996. godine, bio je dan pakla za sve Mrkonjićane. Počela je ekshumacija iz masovne grobnice, u kojoj je neko pronašao, sina, neko brata, majku, prijatelje i rođake.

U njoj je pronađena 181 mučki ubijena srpska žrtva. Među njima 81 civil od kojih 10 žena, 97 boraca Vojske Republike Srpske i tri pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova, dok je u manjim grobnicama na području Mrkonjić Grada, pronađeno još 176 tijela.

Jedina krivica svih, bila je što su bili Srbi. Obdukcija koju je radio patolog Zoran Stanković je pokazala da su svi oni ubijani bez gotovo ispaljenog metka. Zvjerski. Leševi su vezani bodljikavom žicom, na groblju su pronađeni krvavi tragovi odjeće i obuće, plinski brener, čaure od pješadijskog naoružanja. Sve su to dokazi da su tako nemoćni bili izloženi stravičnom mučenju.

"Kada već govorimo o patologu Stankoviću, moramo naglasiti da je on radio obdukciju upravo iz ove masovne grobnice, gdje se vidjela sva bestijalnost i kakvi zločini su vršeni nad ljudima koji su bili pokopani u tu masovnu grobnicu. O tome svjedoče brojni obdukcioni zapisi gdje je konstanstovano na osnovu povreda da su ljudi najčešće ubijani tupim oružjem, da fale određeni dijelovi ekstremiteta da su lobanje smrskane što sve navodi na zaključak da je nakon ulaska vojske na ova područja, izvršen masovni zločin nad zaostalim, pretežno starijim srpskim stanovništvom. Inače u pogromu koji je uslijedio u zapadnokrajiškim opštinama treba istaći da je preko 2.200 lica smrtno stradalo, od čega 750 civila, a posebno ono što je tragično, stradalo je 19 djece, što sve svjedoči o opsegu zločina koji je izvršen na ovom području", rekao je Viktor Nuždić, v.d. direktora Centra za istraživanje rata.

Uprkos svim zvjerstvima koji su nad Srbima učinjeni, za ove zločine još uvijek niko nije odgovarao. Nažalost, ništa neočekivano kažu iz Republičkog centra za istraživanje rata. Razloga je više, jedan od njih svakako su Sud i Tužilaštvo BiH.

"Ono što je nažalost specifično kao i za mnogo područja gdje su Srbi stradali jeste da procesa za zločine u Mrkonjić Gradu nema. Nema ih iz razloga što Hrvatska ne izručuje svoje državljane i nema nikakvu želju da se bavi procesuiranjem, međutim, istovremeno ni Sud BiH ne poduzima bilo šta kako bi procesuirao ove zločine te počinioce doveo pravdi. Ono što imamo jesu pojedinačni procesi koji se obično provode nad pripadnicima takozvane Armije BiH ali moram da kažem da tu nema sistematskog odgovaranja za ove zločine nego se radi o pojedinačnim zločinima", dodaje Nuždić.

Niko nije procesuiran

Prijedlog za podizanje optužnice protiv 45 lica predat je prije 18 godina. Isto toliko čeka se na bilo kakav pomak, kažu iz BORS-a.

Zločin je po svojoj masovnosti i monstruoznosti, poručuju, zahtijevao da bude davno procesuiran.

"Uskoro će biti 30 godina kako za taj monstruozan zločin niko nije odgovarao, poznato vam je takođe da je davne 2005.  godine Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske vodilo istragu, te je tom prilikom podnijet prjedlog za podizanje optužnice protiv 45 lica. Dostavljen je Tužilaštvu BiH 2005. godine i do danas dan, nijedno lice nije procesuirano. Vrlo dobro znate da su većinu snaga činile regularne snage Vojske Republike Hrvatske, dvije, tri gardijske brigade, izviđačke, specijalne diverzantske jedinice i određeni broj jedinica Hrvatskog vijeća odbrane", navodi Radan Ostojić.

Iako sistematskog odgovaranja nema, vode se pojedinačni slučajevi poput onog Atifu Dudakoviću, ratnom komandatna Petog korpusa takozvane Armije BiH. Ni ovaj proces, uobičajeno i  po svemu sudeći, još uvijek neće dobiti svoj epilog, bar onako kako bi trebalo. Opstrukcija je kažu mnogo.

"Ono što je vezano za zapadnokrajiške opštine jeste svakako proces Atifu Dudakoviću međutim ovaj proces kao što je poznato javnosti je u zastoju s obzirom na to da je već 2018. godine potvrđena optužnica još uvijek nemamo epilog ovog suđenja i neizvjesno je šta će se sa ovim suđenjem desiti s obzirom na to da su brojna odgađanja i brojne opstrukcije u ovom procesu", ističe Viktor Nuždić.

Kada god su Srbi žrtve, u igri su dvostruki aršini. Na sceni je i pokušaj da se osudi što više Srba, a što manje Muslimana i Hrvata. Na taj način stvara se kaže, Ostojić, percepcija da su Srbi agresorski narod dok su druga dva naroda žrtve, ali se pokušava obesmisliti samo postojanje Republike Srpske. Svjedoci smo i da postoje određeni standardi koje je uspostavio Haški tribunal, koji ne idu u korist stvarsnom utvrđivanju činjenica o ratu u BiH.

"Ono što ja smatram konkretno za masovnu grobnicu u Mrkonjić Gradu, u jesen 1995., da je to bio samo nastavak ali i miješanje stranih zapadnih elementa, čitav rat je vođen pod nekom dirigentskom palicom zapadnih mentora, sila Zapadne Evrope, Sjedinjenih američkih država u ovoj akciji, akciji Oluja i ovim akcijama koje su uslijedile poslije toga. Vidjeli smo i sami da je tu učestvovao NATO, te se i američki ambasador tada pojavljivao u Hrvatskoj. Znači, to je sve izrežirano, isplanirano od strane američkih penzionisanih generala i očigledno je da bilo kakvo procesuiranje ide direktno na njihovu štetu jer su i oni učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu. Opstrukcija se i u ovom slučaju vrši sa tog višeg nivoa", izjavio je Radan Ostojić.

Upravo zbog toga što smo kao i uvijek kada je u pitanju pravda oslonjeni sami na sebe, ne smijemo nikada našu istoriju prepustiti zaboravu. Kultura pamćenja jedan je od glavnih ciljeva Republičkog centra za istraživanje rata. Angažovani su i na filmu "Svjedok" koji se između ostalog bavi i svjedočenjima patologa Zorana Stankovića za masovnu gorbnicu u Mrkonjić Gradu.

Nijednom narodu istorija se više puta nije ponovila nego srpskom. Sjećanje na sve one koji su život dali za Republiku Srpsku, srpskom narodu, a posebno mladim naraštajima, treba da ostane vječno sjećanje ali i opomena da nam se nikada više ne ponovi.