Nakon pola vijeka ponovo su sjeli u školske klupe. Suze u očima i čvrsti zagrljaji bez riječi pri susretu bivših đaka dobojske škole Vuk Stefanović Karadžić. Emocije je bilo teško obuzdati jer školski drugari nisu se vidjeli decenijama.
“Da je baš toliko godina prošlo ne mogu da vjerujem. Ja se još uvijek sjećam da sam mlada. Ali lijepo je da smo se sada našli ovoliko koliko nas je ovdje, presretna sam“, kaže Sabaheta Cakmaklis.
“Neke nisam vidio 50 godina i jednstavno prođe kroz sjećanje svi oni trenuci nestašluka, simpatija svega“, rekao je Zlatko Žakula.
Od nekadašnja četiri razreda okupilo ih se dvedesetak. Iako u odnosu na prošlo vrijeme mala družna, tema za razgovor na pretek.
“Imamo unučad pa se i o tome priča jako puno jer to je sad trentno što nam se u životu zbiva jako puno se prekidaju razgovori, ubacuju se nove teme, jer nemamo strpljenja da sve obavimo“, kaže Jadranka Barjaktarević.
Ni školske zgode nisu zaboravili. Pamte stroge nastavnike i klupe iz jednog dijela.
“Imao sam skolskog Miro Mićić se zvao. Bio je malo deblji, a klupe su bile napravljene za nas gladnu djecu poslije rata i mršavu. On je, jadnik, često se znao zaglaviti, nije mogao izaći, pa smo ga izvlačili“, rekao je Marko Andrijanić.
“Imali smo jednog opasnog nastavnika - Vagnera, hemiju predavao i biologiju. Onda u kabinetu gore, ako su se muškarci malo koškali ili pričali onda sam ja dobijala kaznu kao predsjednik razreda - štapom po ruci“, prisjeća se Ljiljana Pavlović.
Zato i danas, u šali pričaju, znaju fotosintezu i periodni sistem. Nije ih bilo lako okupiti, mjesec dana samo su pribavljali brojeve, ali sreća zbog susreta je iznad prepreka. Daljina je za mnoge bila prepreka da dođu jer danas su rasuti od Skandinavije do Australije.
