Veliki petak je najtiši, najtužniji dan u hrišćanskom kalendaru.
To je dan kada se ne igra, ne pjeva, ne slavi, ne zvone zvona. Dan kada se ćuti, jer se sjećamo stradanja Isusa Hrista – njegove muke, raspeća i smrti na krstu. Crkve su obavijene u crno, oltari ogoljeni, a ljudi u svojim domovima osjećaju posebnu težinu vazduha, kao da se i priroda poklonila toj tišini.
Prema predanju, na Veliki petak zemlja se zatresla, sunce pomračilo, hram se razdvojio, a svijet se na trenutak zaustavio. Tog dana, vjera nije u slavlju, već u sabranosti.
U domovima se ne rade teški poslovi, ne pere se veš, ne kuva na uobičajen način. Sve je usporeno i skrušeno. Djeca se uče poštovanju i razumijevanju bola koji prethodi Uskrsu. Jer bez Velikog petka – nema vaskrsenja.
Bez tame – ne zna se svjetlost.
Veliki petak nas uči strpljenju, nadi i vjeri da poslije svake tuge dolazi novo jutro. On nije kraj, već tiha priprema za najradosniji dan – Vaskrs, pobjedu života nad smrću.
