U vremenu kada se poštenje često uzima zdravo za gotovo, a povjerenje među ljudima postaje sve krhkije, priča iz malog mjesta Blace u Srbiji pruža rijetko osvježenje.
Glavni junak je Gordan Stanić, vlasnik male trgovine sa školskim priborom i dekoracijama, koji je svojim postupkom pokazao kako su ljudskost, empatija i moralne vrijednosti još uvijek živi.
Jednog ljetnog dana u avgustu, Gordan se kao i obično uputio po nabavku za svoju radnju. Parkirao se ispred robne kuće i već prilikom izlaska iz automobila uočio nešto neobično na asfaltu – snop novčanica, ležao je nasred prometne ulice.
"Je li ovo san ili java? Pa to su stvarno pare!“, bila je prva pomisao koja mu je prošla kroz glavu, kako sam kaže za "BlaceInfoPres".
Novčanice su bile djelimično prljave i izgužvane, jasno je bilo da su ih već pregazila vozila. Pomislio je kako ih je sigurno neko izgubio prilikom prelaska ulice, te se brzo osvrnuo oko sebe ne bi li primijetio osobu kojoj su ispale. No u blizini nije bilo nikoga.
"Pogledao sam oko sebe, nadajući se da ću možda vidjeti nekoga poznatog. Bilo mi je čudno da neko izgubi toliki novac, a da ga ne primijeti. Novac se ipak drži u torbi, ne u džepovima", priča Gordan.
S obzirom na to da je morao produžiti do apoteke, Gordan je privremeno stavio novac u automobil, zaključao vrata i obavio kupovinu, ali mu je misao o pronađenom novcu neprestano bila u glavi. Kada se vratio kući, sjeo je u svoju trgovinu i počeo brojati novac.
"Auuu… ima dosta para", pomislio je.
Međutim, niti u jednom trenutku nije razmišljao da zadrži novac. Umjesto toga, smjestio ga je u ladicu dok ne smisli najbolji način da pronađe vlasnika. Tada je u njegovu trgovinu ušla žena koja je pričala kako je u banci zatekla uplakanog starijeg čovjeka koji je, kako je rekla, upravo podigao penziju, ali ju je putem izgubio.
"Shvatio sam da neko već traži novac. Pokušao sam saznati njegovo ime, ali žena se nije mogla sjetiti", priča on.
Gordanova supruga i komšinica, koje su se zatekle u trgovini, u početku su ga kritikovale misleći da napada klijentkinju. Ali kada im je ispričao šta se dogodilo, ostale su zatečene. Zajedno su pokušali pronaći rješenje.
Gordan je tada odlučio kontaktirati svog poznanika koji radi u policiji, kako bi došao do identiteta čovjeka kojem je novac ispao. Ubrzo je dobio odgovor – novac pripada starijem sugrađaninu, skromnom penzioneru čija penzija ne dostiže ni minimalac.
Tada je došla i komšinica tog gospodina, nekadašnja radnica banke, koja je ponudila da ona preuzme novac. No Gordan je ostao odlučan:
"Rekao sam joj otvoreno: ‘Ja Vama te pare ne mogu dati, nisu Vaše. Želim ih lično predati onome ko ih je izgubio. Ne zbog nagrade, nego iz želje da budem siguran da su došle u prave ruke'".
Ubrzo nakon toga pojavila se i snaha vlasnika novca. Iako se Gordan u šali nećkao jer, kako je rekao, ‘snahe uvijek potroše pare’, novac joj je ipak predao. Ona je insistirala da ga nagradi, ali Gordan nije želio ništa zauzvrat. Ipak, na kraju je prihvatio novac za simbolično piće.
"Popili smo svi zajedno piće i to je bilo to. Nisam želio ništa zauzvrat jer smatram da je poštenje nešto sasvim normalno. Nisam heroj, niti sam želio biti, samo sam učinio ono što bi, vjerujem, svaki čovjek trebao učiniti", kaže Gordan.
Na kraju razgovora, Gordan je poslao važnu poruku: "Budite oprezni kad izlazite iz banke, mjenjačnice, pa čak i iz trgovine. Nažalost, nisu svi ljudi isti. Te pare nekome znače jako puno – kao ovom čovjeku, koji živi od male penzije i radio je cijeli život u našem Domu zdravlja".
(Foto: BlaceInfoPres)
