Tome je svjedok Dragomir Kovačević iz Krmina, koji je čitav svoj život proveo na selu. I nikada ga, kaže, ne bi mijenjao za onaj u gradskoj gužvi. 

Svakog komšiju „zna u glavu“, svaku životinju prepoznaje iz daleka i zna iz čijeg dvorišta dolazi. Svima zna mane i vrline, mnogima prošlost i očekivanja od budućnosti. I tako je to samo na selima, gdje su sve kuće srasle u jednu i sve sudbine slično krojene.

Dragomir na porodičnom ognjištu živi sa svojom suprugom, bratom i roditeljima. Svi se bave poljoprivredom. Svaka godina je, priča, drugačija, ali je na kraju uvijek zadovoljan.

Neraskidiv dio života svih nas je školovanje. I ono je na selu nešto drugačije od onog u gradu. Osnovna škola u planinskom Aginom selu na Manjači ima samo dva odjeljenja. Đaci se u njima griju na šporet. Ne jedu sendviče iz marketa. Domaću hranu nose od kuće. Svako jutro, od ponedjeljka do petka, njihov školski dan zanimljivo počinje.

Ali, nakon časova, ostatak dana ne igraju igrice na telefonima. Pričaju nam da se zabavljaju ispred kuće, sa svojim drugarima i nerijetko pomažu roditejima oko poslova.

Slavko Pavičar je sve ovo prošao, ali prije skoro 60 godina. Prisjeća se da je tada sve bilo, kako kaže, malo teže.

Škola u Aginom selu je još samo jedna u nizu koja svake godine broji sve manje učenika.

Nekoliko kilometara dalje, okružen brdima i pod bijelim pokrivačem nalazi se Hram Vaznesenja Gospodnjeg. Vjernici iz sela Kola i okruženja u ovu uličicu svraćaju gotovo svake nedjelje i gotovo svakog praznika. Parohija Kolska broji oko 1500 stanovnika. I ovdje uglavnom starijeg. Sveštenik Goran Kovačević tu službuje četrnaest godina. Priča kako su ljudi sa sela okrenuti Bogu, običajima i poštivanju pravoslavlja.

Sveštenikov sin Georgije je odrastao uz hram i svakodnevne molitve. Kaže, drugačiji život ne može ni da zamisli. Svaka nedjelja i svaki praznik mu ovako počinju.