Više od vijeka iznio je na plećima Đorđo Ostović koga su životni putevi iz rodne Foče sredinom 20. vijeka doveli u srce Lijevča Polja. I dalje je aktivan i vitalan, sve do ovog ljeta vozio je i bicikl do lokalne trgovine, a malo ko u najvećem selu Srpske, Lamincima ne zna starinu vedrog duha.
I dok bi mnogi na prvi pogled rekli da ima maksimalno 85 godina zbog izgleda i elegancije, lična karta potvrđuje punih 103 godine. U šali za "Glas Srpske" kaže kako planira da živi 105 pa opet.
“Za moje godine mogu reći da me zdravlje dobro služi. Imam problema sa unutrašnjim venama jer ih ne mogu operisati. Pijem neke lijekove, ali to je donekle i normalno, kad vidim koliko mladih ljudi umire i šta se dešava nemam pravo da se žalim”, počinje priču Ostović.
Kako kaže, imao je dva sina koja su preminula i dvije kćerke koje su žive i vode računa o njemu.
“Jedan sin mi je umro sa 14 godina kada je išao u školu u Rovinama, pao je s bicikla i ostao mrtav. Drugi je umro 2001. godine”, kroz suze priča starina omiljen među komšijama.
Kako kaže, posebno za vrijeme vrućina mora da se pazi, ali se potajno nada da bi već na jesen mogao ponovo sjesti na svog omiljenog dvotočkaša.
“Bicikl sam vozio sve do jesenas, ne daju mi više kćerke, paze da ne padnem, a mogao bih još pomalo. Išao bih do zadruge pa na njemu dotjeram šta mi treba. Vidjećemo, dok temperature budu niže, nisam još za staro gvožđe, ali moram biti oprezan”, kazuje jedan od najstarijih stanovnika Srpske.
Naglašava da je volio život, umjereno popiti i zapjevati sa rodbinom. Ipak, morsku vodu tek je osjetio nedavno. Sa unukom je prvi put, kako kaže otišao na more u 102. godini. Jedva je pristao, ali kaže da mu je drago.
“Prvi put sam na moru bio lani na insistiranje unuke. Malo sam noge umočio u vodu, ali nisam plivao. Kada su konobari čuli koliko imam godina i da sam prvi put došao, rekli su da ide sve na njihov račun, bio sam atrakcija. Išli smo u Budvu i do Svetog Stefana, uživali smo”, rekao je Ostović.
Ponosno nosi breme života, a u mladosti je morao puno raditi oko stoke.
“U životu je bilo teško, rođen sam u fočanskom selu Prijeđel, gdje su bili surovi uslovi za život. Tamo sam živio do 1954. godine i onda sam kupio imanje u Lamincima. Takva je bila sudbina, 12. decembra sam preselio a već 19. slavili smo ovdje prvi put svetog Nikolu”, prisjeća se Ostović.
Zašto je starina Đorđo dugovječan moglo bi se izvući i iz porodične loze.
“Majka mi je živjela 99 godina, a djed i stric po 96 godina. Otac mi je preminuo u 30. godini kada je pao sa drveta. Nije bilo sijena, bila je suša a šumski upravitelj je donio odluku da se krešu bukve da to jede stoka i tada je poginuo”, dodao je Ostović.
Otkrio je još jedan djelić iz svog života.
“Volio sam žene, bilo je i mladih udovica. Moram priznati nije me sramota, to me i sačuvalo. Moja žena je živjela 96 godina i uvijek sam je poštovao, porodica mora biti na prvom mjestu. Smatram da čovjek treba da radi umjereno, a zdrav sam otišao u penziju”, rekao je Ostović koji će u novembru oduvati 104 svjećice na torti.
Penziju je zaradio radeći u više firmi u Foči, Sloveniji i Gradišci.
“U Foči sam 12 godina bio portir u jednoj firmi, u Sloveniji oko pet godina, nakon toga radio sam u jednom gradiškom građevinskom preduzeću te na kraju u ‘Metalu’ odakle sam otišao u penziju”, rekao je Ostović.
Na pitanje kada je posljednji put bio u rodnom kraju zadrhtao mu je glas, a ni suze nije mogao zadržati.
“Moj sinko, davne 1975. godini kad mi je umrla najmlađa sestra. Dok je majka bila živa išao sam stalno, našla bi ona i razloge, a nije mi bilo mrsko zaputiti se na put. Često razmišljam o svakom brdu, kamenu, sjetim se dječačkih dana, nije svejedno”, nostalgično govori.
Rakija
Đorđo Ostović kaže da ga najčešće pitaju šta je to lijek za dugovječnost. Ipak, ne može ga otkriti jer ni sam ne zna, ali dodaje da bi mogla biti domaća rakija ako se pije u umjerenim količinama.
“I sada popijem rakiju. Pijem lijekove za pritisak, kada pijem dvije tablete onda ide i čaša rakije, a kad četiri onda ne smijem. Nisam nikad bolovao i zdrav sam kao čelik”, rekao je Ostović.