Srpska pravoslavna crkva /SPC/ proslavlja danas Svetog Andreja Prvozvanog, prvog sljedbenika i prvog apostola Hristovog, koji je stradao na krstu zbog odanosti novozavjetnoj vjeri.
Sveti Andrej je apostol Carigrada i Rusije, a bio je i patron Ruskog carstva i carske porodice Romanovih.
Prema predanju, Sveti Andrej bio je stariji brat Svetog apostola Petra i učenik Svetog Jovana Krstitelja, a Jevanđelje je propovijedao u Vizantiji i Trakiji, u dunavskim zemljama, a potom u Rusiji i oko Crnog mora, u Еpiru, Grčkoj i Peloponezu, gdje je stradao.
Svojim čudesnim moćima iscijelio je mnoge bolesne, među kojima i ženu carskog namjesnika u gradu Patri, koju podiže iz postelje, te ona prihvati hrišćansku vjeru.
Silno se razgnjevio zbog toga namjesnik Еteata i naredi da se Sveti Andrej razapne na krst i izbode kopljima, što i bi učinjeno. Ali ni tada nije odustao Sveti Andrej, već je tako ranjen i izmučen i sa krsta dijelio narodu korisne pouke, propovijedavši vjeru hrišćansku.
Usrdno se moleći Bogu, svoju dušu mu je predao u 62. godini života. Kako je za života iscjeljivao uboge i bolesne, tako je nastavljeno i nakon njegove smrti djelovanje njegovih čudesnih moštiju.
Svetog Andreja Prvozvanog kao svog zaštitnika proslavlja i Kraljevski dvor Karađorđevića.
Običaji i vjerovanja
Prema narodnim vjerovanjima, Sveti Andrej se smatra zaštitnikom velikih životinja. Sa njima razgovara, a one su mu pokorne. Nekada su mečkari slavili Andrijevdan, vjerujući da ovaj svetac kroti medvjede kao pse, a da svetom putuje jašući na ovoj zvijeri.
Uoči Andrejevog dana, kuvao se kukuruz za medvjede, ili poseban kolač – mečkina pobojnica, kojim se tobože zavezivala čeljust medvedu, da ne kolje stoku. U istočnoj Srbiji dan Svetog Andreje naziva se i Mečkin dan.
Po planinskim selima običaj je da mečkinu pobojnicu, djeca rano odnesu na “mečkina mjesta”, da medvjedi ne kolju stoku. Vjeruje se da na taj dan medvjedi ne čine štetu i ne diraju ljude, i da zato tada ne valja ići u lov na njih.
Za ovaj dan su vezane i mnoge zabrane: u Šumadiji se ne štavi koža, niti se bilo šta sa njom radi, a u Homolju ne radi se ništa sa odjećom – da je mečke ne bi pocijepale. Zbog toga ni danas, u “moderna vremena” ne bi trebalo prati, peglati, ušivati, niti raditi bilo šta sa odjećom, piše Žena Blic.
Vodeničari skupljaju priloge u brašnu, od koga prave “hljeb za mečku”, za koji tvrde da ostaje svjež godinu dana.
