Tekst objavljen na njegovoj Fejsbuk stranici prenosimo u cijelosti:

Slučaj "Gačić" i slabosti krivičnog zakonodavstva u BiH:

Na mogućnost da se dese slučajevi kao što je slučaj "Gačić", struka je upozoravala već početkom 2000-tih , kada su u BiH usvajani novi krivični zakoni na svim nivoima.

Naime, usvajanjem novih krivičnih zakona BiH, Republike Srpske, Federacije BiH i Brčko distrikta, početkom 2000-tih godina, iz krivičnih zakona je izbačena najadekvatnija i najefikasnija krivično-pravna sankcija (mjera bezbjednosti) koja je bila upravo predviđena za slučajeve kao što je Gačić i slični.

Svim dotadašnjim krivičnim zakonima koji su se primjenjivali u BiH, a koji su nasljeđeni iz vremena bivše Jugoslavije, bila je predviđena posebna krivično-pravna sankcija, mjera bezbjednosti pod nazivom "obavezno pshijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi", koja se mogla izreći sa kaznom, ali i nezavisno od kazne. Mjera je bila unaprijed neodređenog trajanja i mogla se izricati i primjenjivati prema licima koja su počinila djela koja u objektivnom smislu predstavljaju krivično djelo pod dva osnovna uslova:

1. Ukoliko je lice učinilo djelo u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti te, 
2. Ukoliko se utvrdi da bi njihovim boravkom na slobodi postojala opasnost po bezbjednost ljudi i imovine.

Takva se mjera bezbjednosti izricala od nadležnog suda u krivičnom postupku i mogla se primjenjivati dok god takva opasnost postoji. O eventualnom okončanju mjere odlučivao bi sud na osnovu izvještaja nadležne ustanove za čuvanje i liječenje takvih lica bez obzira na kaznu, tek ukoliko bi iz tih izvještaja proizilazilo da takvo lice više nije opasno po sigurnost ljudi i imovine.

Tim novim krivičnim zakonima koji su usvojeni na svim nivoima početkom 2000-ih, ta krivično-pravna sankcija (mjera bezbjednosti) je izbačena iz svih krivičnih zakona i umjesto nje je uvedena mjera bezbjednosti "obavezno psihijatrijsko liječenje" koja se samo slično zove, ali je po svojoj prirodi puno drugačija i pokazalo se neadekvatnom, jer je prije svega ograničenog trajanja i vezana je za kaznu, odnosno uslovnu osudu.

Naime, neuračunljivi počinioci djela koja su po svojoj prirodi krivična djela, ne tretiraju se ovom mjerom, nego se povjeravaju organu starateljstva (centrima za socijalni rad) koji dalje preuzimaju brigu o njima te određuju potrebne mjere, dok se ova nova mjera može izreći samo učiniocima krivičnih djela koji su ista počinili u stanju bitno smanjene uračunljivosti.

Dakle, ta mjera bezbjednosti se može primjenjivati samo uz kaznu ili uslovnu osudu i to maksimalno za vrijeme dok ta kazna ili uslovna osuda traje. Po isteku kazne ili vremena provjeravanja uslovne osude, ta se mjera prema takvim licima više ne može primjenjivati, čak i ako dalje postoji opasnost po sigurnost ljudi i imovine.

Očito je da se ovakvo zakonsko rješenje pokazalo kao neefikasno i neadekvatno, a na što je većina stručnjaka iz oblasti krivičnog prava već tada ukazivala kao manjkavost zakonskog rješenja, posebno imajući u vidu slabe kapacitete službi socijalnog staranja u BiH, koje nisu u stanju da se nose sa ovakvim teretom.

Naravno, i uz postojanje ovakve mjere iz ranijih krivičnih zakona i dalje bi se hipotetički mogli desiti ovakvi slučajevi, naročito od lica koja prvi put čine krivično djelo, ali bi ipak znatno bio sužen prostor za tako nešto u slučajevima lica koja su svojim djelom već pokazala svu opasnost koju predstavljaju za sigurnost ljudi i imovine.

Mišljenja sam da je nužno hitno se vratiti efikasnim i već poznatim zakonskim rješenjima, te u krivične zakone vratiti mjeru bezbjednosti "obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi" i to u obliku u kojem je već postojala prije donošenja novih krivičnih zakona u BiH.

Podsjećam da je osnovna funkcija krivičnog zakonodavstva ona "zaštitna funkcija krivičnog zakonodavstva".

Bojim se da bez vraćanja ove krivično-pravne sankcije - mjere bezbjednosti u krivično zakonodavstvo, ta zaštitna funkcija neće moći biti ostvarena u potpunosti (što dokazuje slučaj "Gačić") jer jednostavno postoji taj prazan prostor, koji naš sistem socijalnog staranja ne može adekvatno pokriti.