O srpskom postojanju u Jelačićima danas svjedoči samo spomen-ploča, koju su podigli prijeratni mještani Jelačića i Republička organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila.

Jedini znak podignut 2011. godine mještanima Jelačića, ubijenim na najmonstruozniji način 1994. godine, očigledno nekome smeta jer je do sada tri puta skrnavljen, posljednji put u junu prošle godine uoči tradicionalnog okupljanja u nedjelju po Trojčindanu.

Predsjednik Zavičajnog udruženja "Jelačići" Draženko Erdelić rekao je novinarima da su u rano jutro 14. januara 1994. godine komšije - muslimani iz okolnih sela potpomognuti jedinicama iz Kladnja i Živinica upali u selo i izvršili masakr.

On je istakao da su prije 28 godina, pored boraca, nastradali nejač, starci koji nisu mogli da odu, ranjeni nad kojima su se jedinice, koje su sebe nazivale Armijom BiH, iživljavali na monstruozan i normalnom čovjeku nepojmljiv način.

"Ratni zločin koji je dokumentovan još 2007. god i tada je Centar javne bezbjednosti Bijeljina poslao tužilaštvu na dalje postupanje, ali još nije podignuta nijedna konkretna optužnica. Sve je u Tužilaštvu BiH", priča Erdelić.

Za pedesetosmogodišnjeg Zlatka Milića iz sela Jelačići teško je da evocira uspomene, iako je prošlo puno godina, ali se kao danas sjeća ubistva brata, strica, rođake, kuma.

"Metak je metak, da su izginuli tako, pa da čovjek i razumije. Moj brat Kosta, koji je tada imao 39 godina, je zaklan. Drugima su izvadili oči, sjekli uši. Šta reći za takve zločince, posebno za one koji ih nisu kaznili, a vrijeme prolazi, ali rane ostaju", izjavio je Milić Srni.

On je rekao da su na monstruozan način ubijene njegove komšinice, Grozda Erdelić i žena Mila Erdelića, kojoj nisu glavu pronašli.

"Prema Srbima nema pravde, o zločinima nad našim narodom se ćuti, da bar znamo ko je to uradio, pa bi drugačije. Nadam se da će zločince pravda stići", rekao je Milići.

Medicinska sestra u Domu zdravlja u Škovićima LJepojka Gavrić, koja je u toku rata imala 32. godine i bila na prvoj borbenoj liniji, kaže da nikada neće zaboraviti ono što je vidjela tokom obdukcije nad žrtvama iz sela Jelačići.

Ono što je vidjela tokom obdukcije koju je radio patolog Zoran Stanković 1994. godine u Šekovićima nad ubijenim Jelačanima je nešto što se ne može opisati riječima

"Takav masakr, na tako svirep način, ne mogu uraditi ljudi. Vidjela sam samo jednu stariju ženu, više nisam izdržala. Ne daj Bože nikada i nikome. Ne volim da pričam o tome jer mnogih stvari se sjećam, trudim se da potisnem, ne može se zaboraviti, ne zna se na kome mjestu gdje su stradali Srbi je bilo teže", ispričala je Gavrićeva.

Pedesetsedmogodišnja Danojka Vuković u ratu je izgubila majku i oca. Sliku oca nikada neće zaboraviti, i dalje traži počinioce, ali uzalud.

"Sve što su mogli da pokupe u selu, stoku, hranu, pokupili su, a onda su siti ubijali naše ljude. Oca su uhvatili živog, sad mi slike naviru, odsječene uši, ruke i noge polomljene. Kome je to potrebno, kakve su to životinje? Kad tad stiće ih kaznam, jer ničija sila nije Bogu mila, pa neće ni njihova biti", rekla je Vukovićeva.

Patolog Zoran Stanković radio je obdukciju 22. februara 1994. godine, i tada je utvrdio da su Jelačani ubijeni na svirep način, da je nad njima izvršeno strašno, zvjersko mučenje, što je doktor i dokumentovao.

Na mjestu stradanja mještana Jelačića danas su snimani kadrovi za film "Svjedok" režisera Denisa Bojića, posvećenog ratnom putu patologa Zorana Stankovića i njegovom boravku tokom rata u Republici Srpskoj i BiH.