Nikola Okilj tri puta je sahranjivao sina. Prvo u Vogošći, nakon pogibije u Sarajevu, zatim u Rudom gdje su otišli nakon egzodusa, a onda na Novom Zejtinliku.
Teška sudbina, tužna priča i ta nesrećna zima 1996. koju Nikola nikada zaboraviti neće. Vogošću je napustio pješke.
"Nije bilo mjesta za mene. Tako da sam ja iz Vogošće skroz do Sokoca 50 kilometara prešao u čarapama. Snijeg je bio do vrata meni, bio je toliki snijeg da sam se jedva probijao. Nosio sam na leđima sportsku torbu i uspio sam doći na Sokolac u takvom stanju", priča Nikola.
Sarajevski Srbi imali su tri mjeseca da napuste vjekovna ognjišta koja su u ratu krvlju odbranjena, ili da prihvate vlast muslimansko-hrvatske Federacije.
Posebno je bolno što su sa sobom nosili i kosti preminulih članova porodice. U tužnoj koloni bila je i Jovana Ćorić.
Tada je imala četiri godine. Iz rodne Ilidže sa majkom je krenula prema Bijeljini.
"Dvanaesti mart kao da je januar. Padalo je, hladno, ljudi koji ne znaju kuda, kako. Kolone djece, starijih, kamioni, prikolice pune stvari. Niko ne zna gdje će. Tako sam ja to doživjela. Kao da je nebo plakalo, ne idite. To je tuga sarajevskih Srba. Imao si imanje, imali su sve, svoje živote, kuće. Sve je to nestalo i krećeš opet da gradiš život na novo", govori Jovana.
Život se ponovo izgradio. Većina sarajevskih Srba utočište je našla u tada Srpskom, a danas Istočnom Sarajevu.
"Sve ono što nam je u genetici utkano, to nam je omogućilo da nakon svog beznađa i napuštanja, nakon iznošenja kostiju umrlih, uspijemo da se ponovo vratimo da tih 157.000 Srba Sarajeva učestvuje u stvaranju nekih drugih sredina", rekao je Ljubiša Ćosić, gradonačelnik Istočnog Sarajeva.
"Treba naglasiti da su Sarajevski Srbi bili najveći stradalnici ovog rata, imajući u vidu činjenicu da su izdržali preko 30 neprijateljskih ofanziva. I na kraju krajeva da postanu samo jednim potpisom na papiru beskućnici u svome gradu", kaže Draga Mastilović iz Instituta istorijskih nauka Univerziteta u Istočnom Sarajevu.
Životi utkani u Srpsku i napuštena ognjišta ostaju u vječnom sjećanju. Kao što u vječnom sjećanju ostaje činjenica da su Srbi vijekovima gradili Sarajevo i u njemu živjeli a onda ga, u miru, morali napustiti.
