"Pokušaji izgradnje nacije u BiH pod patronatom stranih institucija – posebno Kancelarije visokog predstavnika (OHR) – rezultovale su neuspjehom, institucionalnom paralizom i produbljenim etničkim podjelama".
Piše ovo za "The National Interest", Maks Primorac, bivši američki diplomat hercegovačkog porijekla blizak Donaldu Trampu.
Njegovu kolumnu pod naslovom "Izgradnja nacije u Bosni i Hercegovini: 30 godina neuspjeha" (Nation-Building in Bosnia and Herzegovina: 30 Years of Failure“), prenosimo u potpunosti.
"Tri decenije međunarodnog intervencionizma nisu uspjela usmjeriti Bosnu i Hercegovinu prema međuvjerskoj harmoniji i demokratiji.
Počela su obilježavanja tridesete godišnjice kraja rata u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.), u kojem je poginulo 100.000 ljudi. No, malo je razloga za slavlje u onome što se pretvorilo u neuspjeli projekt izgradnje države u srcu Еvrope na koje je potrošeno više milijardi.
Bošnjaci, katolici Hrvati i pravoslavni Srbi u BiH danas su jednako podijeljeni kao i 1995. godine. Srpska većina i dalje teži otcjepljenju i priključenju Srbiji. Prije rata, mješoviti brakovi činili su 13 posto svih brakova. Danas je taj udio pao na samo 4 posto. Pokušaji stranaca da nametnu bosanski građanski identitet umjesto vijekovima njegovanih etnoreligijskih pripadnosti – potpuno su podbacili.
Početkom maja, Kancelarija visokog predstavnika (OHR) na čijem je čelu bivši njemački ministar poljoprivrede, obavijestio je Savjet bezbjednosti UN-a da situacija u BiH "bez sumnje predstavlja izvanrednu krizu od potpisivanja Dejtonskog sporazuma".
No suština krize leži upravo u međunarodnoj arhitekturi uspostavljenoj nakon mira, koja je grupi zapadnih diplomata dala zadnju riječ u svim odlukama u zemlji. Ljubomorno čuvajući svoju moć, Bosna i Hercegovina nema nikakav suverenitet.
Uzastopni visoki predstavnici donijeli su više od 900 odluka – od izbora državnih simbola, preko ekonomske politike, do reformi pravosuđa i ustava. Mnogi su izabrani funkcioneri, uključujući predsjednike, smijenjeni dekretom visokog predstavnika.
Tri od devet mjesta u Ustavnom sudu BiH rezervirana su za strane suce (trenutno iz Albanije, Njemačke i Švajcarske) koji često presuđuju u korist centralizacije moći u Sarajevu, gdje većinu institucija kontroliše bošnjačka politička elita.
Međunarodni pokušaji da se "centralizuje BiH na način koji nije izričito predviđen mirovnim sporazumom" na štetu srpske autonomije nisu politički održivi – a takva praksa otvorila je vrata Moskvi da trajno destabilizuje regiju.
U drugom entitetu, gdje muslimani brojčano nadmašuju katoličke Hrvate tri prema jedan, Bošnjaci glasaju za hrvatske kandidate i manjinske predstavnike, čime se obespravljuje prozapadni politički blok. Vodeći hrvatski političar bio je čak suočen s prijetnjama američkih sankcija jer se usprotivio gasovodi kojim bi upravljala državna kompanija pod bošnjačkom kontrolom, a koji bi prolazio kroz hrvatska područja.
U konačnici, u BiH ne postoji politički ni građanski prostor u kojem bi narod mogao sam upravljati. Nije ni čudo da su međuetnički odnosi na najnižoj tački.
Ono što je izvorno trebalo biti "privremena međunarodna institucija" koja pomaže zemlji da evoluira u "mirnu i održivu demokratiju", pretvorilo se u moderni evropski Radž (kao britanski Radž u Indiji), bez mehanizama kontrole i odgovornosti – ni lokalne ni međunarodne. Barem je britanski Radž Indiji ostavio snažne pravne i demokratske institucije. Ovaj Radž stvorio je mrežu bogato finansiranih nevladinih organizacija koje zastupaju interese međunarodne zajednice, a ne zemlje same.
Svaka nova međunarodna intervencija pogoršava etničke odnose i usporava razvoj demokratskih institucija. Političke strane više ne traže rješenja dijalogom među sobom, već od stranih birokrata – jer suverenitet ne pripada njihovim izabranim vođama.
U nedavnom govoru u Saudijskoj Arabiji, predsjednik Tramp uporedio je prosperitet zalivskih država s "tzv. gradiocima nacija koji su uništili više država nego što su ih izgradili". Bosna i Hercegovina je jedna od tih uništenih država.
Predsjednik ima istorijski priliku da prekine ovu farsu. Iako su evropski diplomati "lice" postdejtonskog poretka, nijedna njihova akcija ne događa se bez izričitog odobrenja vlade SAD-a.
I to s razlogom. Moć OHR-a ne proizlazi iz Dejtona, već iz konzorcijuma 55 država i organizacija stvorenog naknadno, koji mu daje ovlašćenja da donosi obavezujuće odluke prema vlastitom nahođenju. Drugim riječima, taj poredak nema čvrstu pravnu osnovu – izgrađen je na pravnom "kartušu".
Predsjednik Tramp mogao bi BiH dati novu šansu – jednostavno tako da odbije obnoviti ovlašćenja OHR-u i dopusti da on, kao i troje stranih sudaca Ustavnog suda, te mreža nevladinih organizacija i ostatak ove epizode izgradnje nacije – padnu u zaborav.
Jednostavan federalni sistem utemeljen na tri konstitutivna naroda, koji vraća suverenitet njima samima, jedini je put prema smanjenju međuetničkih tenzija – kao što je slučaj u Švajcarskoj i Belgiji – a ne strani protektorat.
Trideset godina međunarodnog intervencionizma nije pomoglo zemlji da postane „mirna i održiva demokratija“. Možda bi trebali dopustiti narodu Bosne i Hercegovine da sam pokuša", piše Primorac.
