Najbolja slika BiH se upravo vidjela 3. maja kada su pripadnici Udruženja "Zelene beretke" na istom mjestu, samo sat ranije, bez bilo kakvog obezbjeđenja proslavljali 30 godina od tzv. pobjede. Za razliku od srpske delegacije koja je nosila ruže, Zelene beretke su se pojavile u uniformama i sa ratnim zastavama. Zatražili su da sarajevski političari zaštite njihove tzv. heroje koji su se našli na optužnici, iako su priznali da su ubijeni vojnici za njih bili legitimna vojna meta u još mirnoj Jugoslaviji. Još jedan apsurd Sarajeva je taj da su dželati predlagali porodicama ubijenih da zajedno obilježavaju njihovu pobjedu.

Tužilaštvo BiH, koje nekadašnji pripadnici Zelenih beretki nazivaju svojim, pred samu godišnjicu od masakra u Dobrovoljačkoj ulici podiglo je optužnicu protiv Ejupa Ganića, Zaima Backovića, Hamida Bahta, Hasana Efendića, Fikreta Muslimovića, Jusufa Pušine, Bakira Alispahića, Enesa Bezbroda, Ismeta Dahića i Mahira Ziška, samo za 3. maj, dok 2. maj se uopšte ne pominje kada je najviše stradalo golurukih pripadnika regularne vojske JNA. Sud BiH prvo je poslao optužnicu na doradu Tužilaštvu, a danas i potvrdio u potpunosti. O zločinima će svjedočiti preživjeli, oni koji su prošli torturu udruženih vojnih formacija Zelenih beretki, Patriotske lige, MUP-a i Teritorijane odbrane.

Ko je bio agresor na svoju legitimnu vojsku najbolje pokazuju arhivski snimci. Civili sa ratnim obilježjima i naoružani do zuba počeli su sa ubijanjima odmah nakon ubistva starog svata na Baščaršiji. Opkoljeni i bez odgovornosti udarili su na temelje svoje još uvijek tada zajedničke države, vojsku koja se trebala po skopljanskom dogovoru mirno povući  iz Sarajeva. Ubistva su se nizala i ispipavao se srpski puls, ali Srbi zaslijepljeni jugoslovenskom ideologijom bratsva i jedinstva koštalo je života srpskih sinova koja su samo služila državi i svim narodima.

Činjenica da tzv. oslobodioci ili bolje reći protjerioci Srba za vrjeme bitke kako je nazivaju 2. i 3.maja nisu imali žrtava. To su činjenice koje bi mogle da ogole dosadašnji sarajevski mit, odnosno da se kroz sudski proces objelodani pravni, ali i istorijski dokazi. Izjave koje su javno date od bivših članova Zelenih beretki saznajemo da su naišle na žestoke kritike zvaničnog Sarajeva, jer bi upravo te izjave mogle biti dio optužnice i prinanja, saznaje Dosije.

U bh. pravosuđe i pravdu skoro da se i ne vjeruje u Republici Srpskoj. I pored neoborivih dokaza o zločinima nad Srbima, tzv. heroji Sarajeva su oslobođeni. Političari sumnjaju da se kroz BH pravosuđe kroji  jednostrana istorija, a koja nije činjenična već politička. Ono što je pomirilo i vlast i opoziciju u Srpskaoj  jeste zajednički stav da je u Dobrovoljačkoj ulici izvršen ratni zločin koji mora biti kažnjen, iako priznaju da postoji sumnja da će do toga doći.

Optužnica koja je i potvrđena mogla bi otvoriti pandorina kutija koja bi ogljela sarajevsku politiku devedesetih, ali i sada. Dosije saznaje da su strani mediji kao nikada do sada zainteresovani za tok optužnice, ali i za priču da li se tada muslimansko rukovodstvo previralo oko vlasti i da li je optuženi Ejup Ganić, tada član Predsjedništva, pokušao da napravi prevrat, odnosno da isprovocira ubistvo tada predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića kako bi preuzeo komandu nad muslimanskim već formiranim vojnim jedinicama. Da je došlo do ubistva, što je bila navodno potajna želja ganićeve struje,  pred  svijetom bi imao alibi za već unaprijed smišljen scenario i iznuđeni povod za početak građanskog rata u BiH, što su muslimanski ekstremisti, na čelu sa Izetbegovićem na kraju i uspjeli, samo bez povoda.