Sjećanje

Priča o upravnicama dječijih domova u Banjaluci (1945 -1969): Siročadima bile i majke i učiteljice i prijateljice

  • Izvor: Glas Srpske
  • 05.03.2023. 08:13

Poslije završetka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, pa tako i na banjalučkom području, poklanjana je velika pažnja osnovnom zbrinjavanju djece ratne siročadi. Osnivani su dječiji domovi u kojima su djeci bili obezbijeđeni smještaj, ishrana i higijena.

Kada bi potpuno ili djelimično bili riješeni ti problemi, u domovima se pristupalo vaspitno-obrazovnom radu. Cilj rada u domovima je bio da se štićenici pripreme za samostalni život, da se kroz domsko i školsko vaspitanje i obrazovanje osposobe za stvaralački rad, da u njima razviju ljubav prema narodu i državi i da im ugrade demokratski duh i osjećanje poštovanja prema drugima.

Odgovornost za neuspjeh djece u školi snosili su kako uprava i nastavni kadar škole tako i uprava i vaspitni kadar doma. U domovima nije bilo komfora, podovi su bili goli, neki pokriveni ponjavom, sobe pretrpane, u krevetu po dvoje, štićenici skromno nahranjeni, obuveni i obučeni, ali je sve bilo čisto i uredno. Uveče su žene, od upravnice do čistačice, šile pidžame, košuljice ili zavjese. Sve ono čega nije bilo zamjenjivala je ljubav zaposlenih prema djeci. Svi su predano obavljali svoj posao vaspitanja i obrazovanja djece, ali su se naročito isticale upravnice humanitarke, koje su gotovo 24 sata dnevno radile sa pitomcima i uglavnom stanovale u domu.

One su djeci bile majke, učiteljice, vaspitačice i prijateljice, osobe koje su im pomogle da se priviknu na život u domu, prebole dječije bolesti, nauče prva slova i završe škole, kasnije da pronađu “svoj hljeb”.

U gradu su popularno zvali dječije domove po upravnicama: “teta “, “Sekin i Lenkin dom”. Za svoj rad nagrađivane su od grada i republike, ali su isticale da je najveća nagrada bila kada sretnu pitomce iz svojih domova, kao odrasle, zrele ljude koji imaju djecu i unučad, koji su uspjeli u životu ili kad svoju prvu platu pretvore u čokolade i podijele sa drugovima domcima, piše Glas Srpske.

Sjetimo se nekih od tih žena koje su to zaslužile.

Upravnice u Ženskom dječijem domu “Danko Mitrov” bile su: Mira Kesić (1945), Nevenka Novaković (1945-1947), Živana Kaurin (1947-1949), koja je prešla u Zemaljski odbor Savez boraca NOR-a u Sarajevu i Lenka Spremo (1952-1962).

Lenka Spremo, kćerka obućara Jove Spreme i majke Milke rođ. Tošić, rođena je 24. septembra 1905. u Mostaru. Učiteljsku školu u Sarajevu završila je 1927, a praktični učiteljski ispit položila 1929. Po završetku škole, do polaganja praktičnog ispita, radila je u narodnim osnovnim školama u Doboju kod Kaknja, Sokocu, Drvaru (1929-1931), Krivoj Bari (1931), Orlanu (1932), Dubnici (1935), Resenu (1936-1940) i Svrljigu (1941-1945). Premještena je 21. avgusta 1945. u Gimnaziju Skoplje.

U Državnoj realnoj gimnaziji u Banjaluci radila je od 11. januara do 1. novembra 1946, kada prelazi u Ženski srednjoškolski dom u Banjaluci na mjesto upravnice. Nakon ukidanja ovog doma u julu 1952. prelazi 11. septembra 1952. na mjesto upravnice Dječijeg doma “Danko Mitrov”. U istom domu upravnik je bio i njen brat Uglješa. Radila je kao upravnica 10 godina, do ukidanja doma 1962, kada je penzionisana.

Upravnice Dječijeg prihvatilišta bile su Helena Rakić (1949-1950), Zorica Kordić (1950-1951), koja je potom prešla na mjesto vaspitačice u Gradskom vrtiću, Sofija Mačkić (1954) i Derviša Kapetanović, od 6. septembra 1954. do ukidanja doma 30. jula 1955.

Sofija Petrović Mačkić, rođena 20. jula 1910. u Bitolju. Žensku stručnu učiteljsku školu, Odsjek za krojenje i šivanje rublja i haljina završila je u Beogradu 1927. Pohađala je i kurs za umjetne radnje. Punih 29 godina radila je u ženskim stručnim školama. Radila je i u Gimnaziji u Bihaću, a po oslobođenju u Industrijskoj školi i u Školi učenika u privredi u Banjaluci. Poslije ukidanja Ženske stručne škole u Banjaluci preuzeta je 1. septembra 1956. u Centar za unapređenje domaćinstva pa je radila na prosvjetno-domaćinskom kursu u Kotor Varošu i Rekavicama. Premještena je 1. oktobra 1957. u Realnu gimnaziju u Banjaluci. Penzionisana je 1960.

U Dječijem domu “Šoša Mažar” u Delibašinom Selu upravnica je bila Savka Basta, rođena 27. januara 1918. u Udbini, od oca Petra i majke Jelene. Osam razreda gimnazije s velikom maturom završila je 1937. Od 1. juna 1942. do 31. maja 1943. bila je u zatvoru u Banjaluci. Učesnica je NOB-a. Službovala je u OK KP Banjaluka (15. maj - 13. decembar 1945), zatim kao upravnica Doma “Šoša Mažar” (13. decembar 1945 - 11. mart 1947), načelnik u Ministarstvu socijalnog staranja NRBiH (12. mart 1947 - 30. jun 1951), kao pomoćnica povjerenika za narodno zdravlje i socijalno staranje u Oblasnom narodnom odboru Banjaluka (1. jul - 30. novembar 1951), kao načelnica Sekretarijata za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu Sreskog narodnog odbora Banjaluka (1. decembar 1951 - 30. jun 1955), direktor “Krajiških novina” (1. jul 1955 - 31. januar 1960) i načelnica Odjeljenja za društvene službe NOO Banjaluka (1. februar 1960 - 1. februar 1963).

U Dječijem domu “Kasim Hadžić”, u Kotorvaroškoj ulici (danas vojvode Stepe Stepanovića), upravnica je bila Nadežda Seka Masleša, rođena 15. februara 1915. u Banjaluci od oca Aleksandra i majke Mileve, rođ. Dobraš. Od novembra 1944. do februara 1945. bila je član MNO Kladovo, a potom je službovala u Odsjeku za zaštitu majke i djece i mladeži Centralne uprave dječijih domova Okružnog narodnog odbora Banjaluka (16. oktobar 1945 - 15. decembar 1945), kao upravnica Doma “Kasim Hadžić” (16. decembar 1945 - 8. januar 1948), povjerenica za prosvjetu i kulturu u Izvršnom odboru Gradskog narodnog odbora Banjaluka (9. januar 1948 - 10. jun 1949), povjerenica za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu IO Oblasnog narodnog odbora (11. jun 1949 - 31. decembar 1951), sekretar Izvršnog odbora GNO Banjaluka (1. januar - 31. mart 1952) i načelnica Odjeljenja za narodno zdravlje i socijalnu politiku. Bila je član Gradskog odbora Narodnog fronta, Sekretarijata Gradskog odbora AFŽ-a i Gradskog odbora pionira. Bila je udata za Nemanju Popovića, koji je ubijen 1943. u Jajincima. Poznata je i kao sestra narodnog heroja Veselina Masleše. Umrla je u Banjaluci 2000. godine.

U Domu za ratnu siročad predškolskog uzrasta “Rada Vranješević”, koji je bio smješten u vili Matijević u Gundulićevoj ulici, a kasnije u zgradi Vojne bolnice u parku “Mladen Stojanović”, upravnice su bile Mira Kesić, Marija Malić, Rada Vogrin, Olga Knežević i Berislava Carić.

Rada Vogrin Trebovac bila je upravnica u toku 1947. U dom je došla iz Doma za slabomislenu djecu “Novak Pivašević” na Petrićevcu, gdje je bila upravnica.

Olga Knežević, upravnica Državnog dječijeg doma “Petar Galić” iz Kotor Varoša premještena je za upravnicu Doma “Rada Vranješević” 21. marta 1947, gdje je radila do 29. juna 1948. Bila je učesnica NOB-a. Poslije rata radila u dječijim domovima i društvima prijatelja djece, borila se za poboljšanje položaja žena na području Kotor Varoša, Skender Vakufa, Maslovara i Šipraga. Umrla je 1959, u 45. godini života. Smrt ju je zatekla na mjestu upravnice Sindikalnog odmarališta u Skender Vakufu.

Berislava Carić, bila je upravnik u toku 1948. i 1949. Prije toga radila je kao pomoćna vaspitačica u Dječijem vrtiću Tvornice duvana i u zabavištu u Dječijem domu preko Vrbasa.

Mira Ivanović Kesić, rođena 1. januara 1914. u Sanskom Mostu, završila je Filozofski fakultet u Skoplju. Do septembra 1944. bila je u Banjaluci nezaposlena, jer je od vlasti okarakterisana kao ljevičarka. Stupila je u službu 15. decembra 1944. kao zapisničarka u Sreskom sudu Glamoč, koga je formirao njen suprug Radovan, pravnik. Iz Glamoča je premještena u Prijedor, gdje je dobila dekret da okuplja ratnu siročad na okrugu. Ušla je u Banjaluku sa Narodnooslobodilačkom vojskom 22. aprila 1945. Preuzela je ispred Okružnog narodnog odbora Banjaluka djevojčice iz sirotišta Nazaret i osnovala dom. Početkom 1946. osnovala je Dom “Rada Vranješević”, iz kog je premještena u Odsjek za otvorenu zaštitu Okružnog narodnog odbora Banjaluka. Bila je i upravnica Centralne uprave dječijih domova. Poslije ukidanja ONO Banjaluka 1947, upućena je za načelnicu dječije zaštite u Ministarstvu socijalne zaštite. U Sarajevu je ostala do 1949. do smrti muža Radovana koji je bio sekretar u Ministarstvu trgovine i snabdijevanja. Prvog juna iste godine vratila se u Banjaluku na mjesto upravnice Doma “Rada Vranješević”, u kojem je provela 30 godina. Penzionisana je 1978, ali je ostala da živi u Domu sa svoja dva sina. Umrla je 1997. u Banjaluci.