Neuspjeh košarkaša Srbije na Mundobasketu mnogo je razočarao ljude u Srbiji, koji su ovaj poraz u četvrtfinalu doživjeli kao tragediju, jer je Srbija zemlja košarke, i uspjesi se podrazumevaju. Ali, da li je stvarna tragedija, vidjećemo za nekoliko dana kada bude gotovo prvenstvo.
Međutim, da se osvrnemo na to šta nam se desilo na ovom takmičenju i zašto smo podbacili? Tačnije, zašto smo samo na dvije najbitnije utakmice odigrali najlošije. Ako se meč sa Španijom mogao podvesti pod loš dan ekipe, onda je duel sa Argentinom pokazao da to zapravo nije tako, već da smo igrački podbacili kada smo naišli na malo jače ekipe.
Prvo što pada u oči je da ova ekipa nije prije ovoga doživjela poraz ovog ljeta. Odigrali su 10 pripremnih utakmica i sve pobijedili, plus još četiri na Mundobasketu, uz naravno dobru igru i dosta kreacija.
Vjerovatno su i sami igrači vjerovali da ovoga ljeta mogu da naprave najbolji rezultat. Javnost je već počela da spekuliše oko finala sa Amerikancima, pa čak i vjerovala u pobedu nad njima, jer ne dolaze u najjačem sastavu. Ali, šta se desilo na Mundobasketu? Prvo, imali smo slabu grupu sa Angolom, Filipinima i jedino dostojnim rivalom Italijom.
Moguće je da smo prerano podigli nivo igre i da smo bili u formi već na početku, jer smo Angolu, Portoriko i Filipine zgromili sa preko 40 razlike, a Italiju sa 15, mada je bilo i 22. Atmosfera u ekipi je bila odlična u tom trenutku, ali trebalo je biti oprezan.
Obično se u te lakše utakmice ulazi iz težih treninga, sa teškim nogama, kako bi se ekipa polako podizala, pa se bi tada malo više mučili kao Španci kroz grupu, gdje su sve pobjeđivali sa manje od 10 razlike. Mi smo dominirali, i kada je naišla prva ozbiljna, čvrsta, jaka ekipa - poklekli smo. Vjerovatno je pritisak učinio svoje, jer se danima pisalo o srpskom "drim timu", koji gazi sve pred sobom.
Igrači su malo možda i poletjeli, vjerujući i sami da su nepobjedivi, iako nisu nikog potcijenili. Desila se i epizoda sa Milutinovim, koja nije ostavila traga, bar prema onome što smo vidjeli na trenizima i na zagrevanju pred utakmicu. Igrači su se ponašali normalno, pozdravljali, jedan drugog bodrili na mečevima. Iako javnost želi da se pojave neke pikanterije u vidu svađa, tuča u svlačionici, ali koliko novinari u Kini znaju, ništa od toga nije bilo.
To se bar vidjelo i na terenu, nije bilo sebičluka, ali se vidio pritisak. Duel sa Španijom otkrio je slabosti, kako taktičke, tako i fizičke, pa i psihološke. Ne možemo da napadnemo zonsku odbarnu, slabo trčimo u kontranapad, kad se šutne ne dobaci se do koša... Igrači nisu imali dobru mentalnu pripremu za meč i izgubili smo glatko.
Prvi poraz ovog leta došao je u nezgodnom trenutku? Svi su pričali da je to dobra lekcija za četvrtfinale i da će sada da nema lakih rivala. Svi su vjerovali da je to bio loš dan, ali onda se desila Argentina. Isti scenario, naši igrači usporeni, bez samopouzdanja, bez hrabrosti i bez polufinala.
"Ne mogu da kažem da se nismo borili, ali smo izgledali loše na terenu. Da sad pričam o nekoj hemiji, nismo imali problema međusobno, možda je tako izgledalo. Jedan od najboljih rostera ne može da pobijedi ako nismo zajedno. Ne kažem da nismo bili tim, ali sve se skupilo i to je bilo to", rekao je Bjelica.
