"Meni je to najomiljenija medalja", rekao je bivši košarkaš Dejan Tomašević u razgovoru za podkast "Sport Light".

"Može da se napravi film o tom finalu sa Litvancima, odnosu sa Hrvatima, odlasku u te kvalifikacije koje su napravljene da bi se Jugoslavija plasirala... Za mene je to prvi put da sam učesnik nekog velikog takmičenja. Prethodne četiri godine nismo imali nijednu međunarodnu utakmicu sem dva turnira", prisjetio se Tomašević koji je tada prvi put zaigrao sa mnogim saigračima, upoznao njihove prijatelje i supruge.

Ipak, glavni utisak iz Atine je način na koji su Hrvati potpuno ignorisali reprezentativce Jugoslavije, iako su nekada igrali zajedno, pa je svima prošlo kroz glavu da je u pitanju politički pritisak.

"Mi pričamo o prijateljima koji su više vremena proveli igrajući zajedno u mlađim kategorijama reprezentacije Jugoslavije, čak i za seniorsku, pa samo pripreme za Seul su trajale pet-šest mjeseci", kazao je Dejan Tomašević.

"I onda je došla ta '95", podsjetio se trenutka koji je sve promijenio.

"Ja sam presrećan što živim u Srbiji - mi nikad nismo i ne bismo imali tu vrstu pritisaka. Oni bukvalno nisu smjeli da nam se jave. Ako uđemo u lift, oni izađu, uvijek je uz njih bio neko. I sam taj čin silaska nisu donijeli oni nego im je bilo naređeno. E sad da li su morali da prihvate ili ne...", ostao je bez odgovora Tomašević.

Da je bilo pritiska potvrdio je i tadašnji selektor Aleksandar "Aco" Petrović koji se nije složio sa tom odlukom, dok je sa druge strane jedan od igrača iz bronzane generacije Franjo Arapović poručio da je to bilo zbog sudijske krađe.

"Meni je drago da kada Kukoč ili Rađa dođu u Beograd, budu dočekani istim aplauzom kao kada su igrali za Jugoplastiku i to je veličina ovog grada i države", zaključio je Tomašević koji je sa Jugoslavijom osvojio dva svjetska zlata, tri evropska i jednu bronzu, odnosno srebro sa Olimpijskih igara.