Njegova plantaža u Bihaću privlači pažnju velikih evropskih kompanija, a lješnici se izvoze čak u Švajcarsku i Njemačku.
Alen i njegova supruga razmišljali su šta da zasade na naslijeđenoj zemlji, a analiza je pokazala da je pjeskovito tlo idealno za lješnike. Inspiraciju je pronašao u djetinjstvu, kada je kao dijete brao lešnike u tom području.
Islamović se hvali da su njegovi lješnici veći i ukusniji od drugih. Naziva ih "Titovim lješnicima".
"To je moj mir i moje zadovoljstvo. Ovamo dolazim poslije svakog koncerta kako bih napunio baterije. Donesem ležaljku, natočim čašu vina i ne treba mi ništa više", otkriva Alen.
"To je sorta koju su još zvali i Titovi lješnici, zato što je Tito naložio svojim agronomima da mu uzgoje sortu koja bi mogla da uspijeva u ovakvim područjima. To je poseban plod. Otkako sam u lješnicima često znam da kupim sve vrste čokolada s lješnicima i da ih operem kako kako bih okusio lješnik. Odmah znam da prepoznam koji je istarski, jer je cijenjen u cijeloj Еvropi. Mnogo je veći i ukusniji od ostalih. Kada naiđem na neku drugu sortu, čudim se kako sam to prije mogao da jedem, jer je ukus neuporediv sa ovim krupnijim", zaključuje on.
"S druge strane lešnik danas uspoređuju sa zlatom. Koristi se u farmaciji i to u velikim količinama. Od njega se proizvode ulja za kozmetičke svrhe. Ljuska lješnika je najbolja kalorična vrijednost za proizvodnju peleta za grijanje, a korijen za uzgoj tartufa, ako to neko zna uzgajati. Jednom riječju, jedna fenomenalna biljka koja rađa od 80 do 100 godina i nudi veliko bogatstvo onima koji se brinu za nju", otkrio je Islamović prije izvjesnog vremena.
