Fotografija na dlanu, i vječna ljubav u srcu - i tu je stalo cijelo jedno sjećanje na oca. Da postoji mjerna jedinica za nedostajanje, tu skalu probilo bi sve ono što osjeća Isidora Graorac. Iz rata za slobodu Republike Srpske ovoj Banajlučanki ostalo je nedostajanje za zauvijek. Život nema cijenu, ali nema ni Republika Srpska, kaže kćerka vojnika koji je životom platio slobodu svoje djece.
"Nekada razmišljam i nekada bih dala sve da je tu. Mnogo nam je nedostajao u mnogim sferama života. Od školovanja do kasnijih trenutaka kada nam je trebao savjet, pomoć. Kada nam je trebao oslonac. Nedostajao nam je. A druge strane kad pogledate. Imamo Republiku Srpsku u kojoj živimo slobodno i u kojoj možemo da kažemo ko smo i šta smo", kaže Isidora Graorac
Isidora Graorac nije jedina koja djetinstvo pamti gubitkom najvrjednijeg. Hiljade je onih koji su za Republiku Srpsku otkinuli najveći dio duše. To što se otkinulo nikada nije pronašla ni Milica Tubić. Za sinom traga još od završetka rata. Milan je otišao da odbrani ognjište, i nikada se nije vratio.
"Ja sam imala nešto novaca i rekla sam mom Milanu. Iskoristi priliku, Zoran je već na ratištu ajde s njima u Srbiju, spašavaj glavu. A kome da ostavim tebe majko. Ko će se boriti ako mi budemo napustili Banjaluku. Sve je ovo mukotrpno. Ova neizvjesnost. Ja sam se te prve tri godine uvijek nadala doći će moje dijete. Svakim danom nada je tonula, a sva ta neizvjesnost je ostavljala rez na mom srcu. Umireno mi roditelji. Moj je mož umro i nije dočekao. Ja sam u poodmaklim godinama", kaže Milica Tubić.
Sa ratišta se '95. vratio Dragan Vrhovac. Iz svirepog Ozrenskog ratišta vratio se bez noge. Trideset godina poslije, poručuje da bi sve ponovio - jer kad se brani svetinja, ne razmišlja se dugo.
"Nisam ni ja sam nikada imao dilemu iako sam nastradao. I ne samo ja, nastradali su na Ozrenu gore bilo je 36 poginulih u jedinici u kojj sam bio i preko 50 nas je ranjenih. To je bila cijena samo jednog dana, jedne borbe pored ostalih dana", kaže Dragan Vrhovac.
Cijenu teritorije i slobode zivotom je platilo više od 23 hiljade boraca Vojske Republike Srpske. Po završetku rata, ožiljke i rane brojalo je oko 45 hiljada boraca. Oni koji su iz tog pakla izašli, a koji su za slobodu dali najviše - kažu da nije bilo uzalud.
"Mi stariji uz velike žrtve, kad sm stvorili Republiku Srpsku, ne stvorili nego odbranili jer je ona stvorena u 92. godini. Ali na mlađima je da ostanu da vole Republiku Srpsku, poštuju, brane i na sve moguće načine da se Republika Srpska odbrani. Nadam se da nikad više neće morati da se brani ratom. Nego u političkom smislu i dobrim radom", rekao je Dragan.
"Hvala Bogu da imamo Republiku Srpsku. Krvlju je stečena Republika. Mi je volimo. Ali sad tu Republiku Srpsku treba sačuvati. Ne ratom. Kako? Mudrošću i pameću. Da ostanemo svoji na svome", kaže Milica Tubić.
"Republika Srpska za nas koji smo izgubili nekoga u tom ratu zanči mnogo. Nešto sa čim se ne smijemo kockati, nešto sa čim se ne smijemo dvoumiti. Nešto što je sveto, nešto što trebamo čuvati i što trebamo prenositi sa koljena na koljeno", kaže Isidora Graorac.
Sveto je sve što je krvlju i životima odbranjeno. Ono što u temelju čuva kosti. Sveta je, zato, Republika Srpska. U nju je život ugradio Stevo Graorac, otac Isidore Graorac. Za ovu Republiku Milica Tubić traži sina Milana Tubića. Za slobodu, nogu je izgubio Dragan Vrhovac. I to su samo neka od imena, koja su za slobodu Republike, dali najsvetije što su imali.
