Karadžić je u autorskom tekstu za "Večernje novosti" ocijenio da je teško odgovoriti na pitanje čiji je današnji svijet, ali je ukazao da "ni u Evropi neće sve zemlje prihvatiti da budu trećerazredne u stadu hegemona".

On ukazuje da se to prvenstveno odnosi na NJemačku i Francusku, koje imaju interes i kapacitete da vode svoju politiku, te ističe i da ni Italija i Španija nisu daleko od toga.

"EU će prije biti pod odlučujućim uticajem Pariza i Berlina nego anglosaksonskog bloka, koji se, svjestan slabosti, proširio na Australiju", smatra Karadžić.

Prema njegovom mišljenju, treba stvoriti prilike da se spriječi dalja zloupotreba UN i međunarodnih mehanizama mira i saradnje, ali i razmisliti o tome da, poslije Beča i Berlina, Beograd bude mjesto na kojem će se održati "kongres novog početka svijeta".

"Beograd to dobro zna, stradao je u svakom ratu, a još je neutralan", ističe Karadžić.

On navodi da će novi hegemoni uvijek učine isto - izgubiti primat i odvući svijet u rat, koji će prvo odnijeti njih, ustanoviti nove hegemone i sve ponoviti.

Postavljajući pitanje zar nije bilo tako u najmanje dva posljednja vijeka, on je podsjetio na Napoleonove ratove i Bečki kongres, kao i na ratove krajem sedamdesetih godina 19. vijeka, koji su značili kraj Osmanske imperije u ovom dijelu Evrope.

Prema njegovim riječima, tada je Berlinski kongres ustoličio novog hegemona Austrougarsku, koja taj primat nije mogla da održi bez novog rata za pristup Bliskom istoku preko Srbije, koji je pokrenula sa kajzerovom NJemačkom.

"Opet je stradao ratoborni hegemon i organizovan je Sen Žermen, to jest Trijanon. U očajničkom pokušaju povratka na prijesto, Hitlerova NJemačka je jedva bez rata izdržala dvije decenije da bi zatim stradala u svom ratu zajedno sa svojim žrtvama", naveo je Karadžić.

On je podsjetio da je Drugi svjetski rat završen "kongresom osnivanja UN i uspostavljanjem novog, anglosaksonskog hegemona" i da su od tada vođeni lokalni ratovi koje su hegemoni inicirali i vodili tokom četiri i po decenije, uključujući krize poput Suecke i Kubanske, koja je slična današnjoj ukrajinskoj.

Karadžić je u autorskom tekstu ukazao i na svoj položaj u britanskom zatvoru, ističući da i dalje nema ničega iz svoje kulture - televizijskih i radio programa, kao ni novina sa Balkana, a nedostupan mu je i računar na kojem bi pisao i radio na odbrani.

Prema njegovim riječima, propisane mjesečne posjete porodice na svega dva sata teško su zamislive, a kamoli izvodive.

"Velika Britanija je od naše otadžbine mnogo dalje nego što smo mislili, iako u Rezoluciji UN /70-175/ piše da se kazne služe što je moguće bliže domu. To je rezolucija iza koje je stala i Velika Britanija, ali je ne poštuje i ne primjenjuje, iako je obavezna", ukazao je Karadžić.

Karadžić konstatuje da je svaki tehnički napredak za njega zaustavljen pred kapijom zatvora, tako da su uslovi u tom pogledu srednjovjekovni.