U intervju za Bijeljina danas Karadžić Jovičević je razgovorala “reality politici”, “tastatura- patriotama” koji žive od lajkova, aktuelnim političkim dešavanjima u BiH, kao i ocu Radovanu Karadžiću – njegovom zdravstvenom stanju i uslovima u kojima boravi u britanskom zatvoru.

Narodna skupština je usvojila Zaključke i Deklaraciju u vezi sa vraćanjem nadležnosti. Sve češće se pominje rat i prijeti sankcijama. Kako ocjenjujete aktuelnu političku situaciju u BiH? 

Napeta i zatrovana, izazvana izvana hrabrenjem ovih iznutra. Stari recept za nesreću, nazadovanje i nepovjerenje. Nevezano direktno za Zaključke i Deklaraciju, ovakvo stanje se periodično ponavlja više od tri decenije. Nekvalitetna i nametnuta rješenja iz prošlosti drže sve nas u stanju političke i ekonomske neizvjesnosti, pod stalnim prijetnjema ratom i sukobima, uz uobičajene prijetnje sankcijama za „neposlušne". Vraćanje nadležnosti je suština vraćanja na izvorni Dejton i Ustav, kao garante mira i suživota. Ni manje ni više od toga. Pogledi na vrijeme i način za ovaj proces mogu biti različiti, o tome se treba i mora razgovarati, ali suštinski - čuvanje i zaštita nečega što garantuje mir apsurdno je smatrati udarom na mir. I zlonamjerno. Ovi pomamljeni iznutra nikoga normalnog ne čude - čude navodne diplomate od znanja i iskustva. Za ovih nekoliko decenija nisu se pomakli sa mrtve tačke posmatranja stvari crno-bijelo, bez ikakve želje i sposobnosti za dublje i šire sagledavanje stanja. Kamo sreće da crno na bijelo posmatraju i Ustav. Toliko toga se promijenilo u svijetu za ove tri decenije, samo se nije promijenilo to bahato srljanje, arogancija i isključivost. S vremena na vrijeme se oglasi poneko u svijetu da ukaže na brojne greške raznih zapadnih administracija, a pametnije i sposobnije generacije diplomata nikako da dođu na red i isprave greške na koje im ukazuju njihovi sunarodnici. Poznato je da su, generalno u životu, nemoć i nedostatak stvarnog autoriteta i argumenata razlog posezanja za kaznama i sankcijama. Nesposobnost za razgovore na istom nivou, sa uvažavanjem i razmjenom stavova jeste rezultat nedostatka dobre volje, inteligencije i tolerancije. Treba malo truda, manje sujete i bahatosti ako se zaista traži rješenje, a ne traži se. Dok god je tako, neće ga ni biti. Silom nametnuta rješenja, nisu rješenja - do sada su to već morali naučiti. 

Sljedeća godina je izborna. Kakvo je trenutno stanje u Srpskoj demokratskoj stranci i kako ocjenjujete današnju snagu SDS-a? 

Ne znam kakvo je stanje u SDS-u. Nisam u rukovodstvu stranke niti učestvujem u kreiranju politike. O stavovima i odlukama saznajem kao i većina kolega - iz medija. O međusobnim odnosima, na žalost, znam i više nego što to želim. Lično, mislim da je utapanje SDS u koaliciju SzP izblijedilo identitet stranke, suviše je iscrpilo, a ojačalo partnere. Još 2014.godine sam govorila da se to može desiti. Vidim da je sve više takvih mišljenja. Mnogo toga što je odvajalo SDS od ostalih političkih organizacija, nije više prepoznatljivo i to mi je jako žao. Ovoj zemlji treba jaka i zdrava opozicija, prije svega jak i stabilan SDS kao jedini logičan predvodnik. Vjerujem da samo takva opozicija može da se bori za vlast konkretnim adutima i garantuje bolja rješenja kada pobijedi na izborima voljom naroda. Ne vidim stvarnu korist i napredak u konceptu političkog djelovanja isključivo i samo kroz „pljuvanje" po vlasti, generalno i pojedinačno, bez ideje šta i kako treba drugačije i bolje. Stranku je na ovaj ili onaj način napustilo na desetine ljudi i hiljade glasača, a ja sam još tu i trudim se da čuvam ono što je za mene prava slika stranke u koju sam uložila više od pola života. Ne zanima me kako ko to tumači. Odbijam da mi centar političkog djelovanja bude bilo koji pojedinac ili partija van SDS i smatram da toliko rasipanje energije u kritikovanje i napade vlasti ne ostavlja dovoljno energije i snage za sopstveni razvoj i osnaživanje, a dodatno ojačava političke rivale, nameće duboku podjelu i neprijateljstvo kao jedinu temu oko koje se stalno vrtimo i uništava svaku šansu za dogovor o nacionalno važnim i presudnim stvarima za koje smo SVI dugoročno odgovorni. Takav nastup mogu da imaju pojedinci kojima to „stoji", ali ne vidim smisao zahtjeva i očekivanja da svi budemo isti, jer nismo i ne možemo biti, niti to treba ovako velikoj stranci. Nastala je i razvila se u bogatstvu različitosti njenog članstva i vođstva. Stalno me iznenađuje koliko mnogo ljudi misli isto. Sa druge strane, nije mi lako slušati komentare o Srpskoj demokratskoj stranci kao izdajničkoj, bakirovskoj i slično ili ignorisati pitanja zašto sam još uvijek u takvoj stranci. Sve je to jako mučno. 

U Parlamentu često čujemo uvrede i teške riječi. Nekada se sjednice Narodne skupštine i prate očekujući upravo takve scene i vokabular. Jednom ste čak izjavili da su poslanici "navikli narod na svađe". Koliko je danas politika "skliznula" u reality? 

Nije „skliznula", ona je namjerno tako koncipirana da politička borba umjesto rivalstva u traženju boljih rješenja za sve nas, postane takmičenje u mržnji i pakosti u cilju postizanja ličnih poena i rješenja ličnih interesa, da napravi duboke podjele u narodu i nepomirljive razlike u svim, ali baš svim segmentima života. Da Srpska djeluje slaba i nefunkcionalna, pocijepana iznutra, konstantno rovita i pogodna za napade sa svih strana. I sami kažete da se nekada sjednice prate očekujući upravo takve scene i vokabular. Sjednice bez toga su izgleda dosadne, bez obzira koliko su brojne tačke važne za pojedince i društvo. Ima toliko dobrih diskusija i prijedloga koji se medijski ne eksploatišu jer nisu na ivici konflikta, uz galamu i vrijeđanja. To nije okruženje i način na koji sam učena od ljudi koju su napravili taj parlament i zato mi je nemoguće da se ponašam po tom modelu. To mi ne priliči ni po čemu, ni po porijeklu, naslijeđu, obrazovanju, vaspitanju, starosti. Ipak, iz reakcija ljudi koje srećem i koji mi pišu, potvrđuje se da ima dovoljno ljudi koji cijene dostojanstven i argumentovan nastup, koji podržavaju i ohrabruju pristojnost i vole da vide političko djelovanje koje nije deranje, skakanje, vrijeđanje i performans za lajkove. Mnogima je bilo zanimljivo i u međuvremenu im dosadilo. Izgleda da svako zastupa narod onako kako ga sam vidi, doživljava i ocjenjuje. Nemam nikakvu obavezu ni prema kome da budem ono što nisam ili što je neko zamislio da trebam da budem prema tuđim hirovima i potrebama, ma koliko to bilo trenutno popularno. Funkcija koju vršim kao potpredsjednik NSRS dodatno me obavezuje da čuvam dignitet institucije, dostojanstveno je predstavljam, dosljedno primjenjujem Poslovnik i budem podjednako korektna prema svim učesnicima u radu parlamenta. 

I u svakodnevnom životu kao i na društvenim mrežama, primjetan je govor mržnje, salve uvreda i primitivnog načina izražavanja, koji je čini se postao neki standard. Gdje su danas nestali maniri, gospodstveni i damski način izražavanja? 

Nisu nestali, samo ih nema u javnom prostoru koji odavno nije slika realnog života. U realnom životu ima i ljubavi, poštovanja, humanosti, altruizma, ali i stvarnog čojstva i junaštva. Ko može i ko želi to da vidi, njeguje i cijeni, taj i vidi. U životu sam imala čast da srećem mnogo pravih patriota, sa imenom i prezimenom, tako da me „tastatura-patriote" ne zanimaju. Ne živim za „lajkove" niti živim od njih. Taj kukavičluk skrivanja iza lažnih imena i profila otkrio je zapravo svo zlo i pakost sitnih duša sa telefonima pametnijim od sebe i sa mogućnošću izlivanja svog sopstvenog nezadovoljstva projektovanjem na druge ljude i situacije. Nesrećni ljudi su skloni da posmatraju vas u svom ogledalu, pa tako i vide ono što je njihova, a ne vaša slika. Toliko zlobe, nedostatak zdravog humora, zajedljivosti i pakosti ima efekta samo ako to dopustite, ako mislite da je usmjereno na vas i ne osvjestite da je to jad i nesreća sa kojom ti ljudi moraju da žive. Vi ne morate. 

Prvi predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić prebačen je krajem maja iz zatvora u Hagu u britanski zatvor. Jeste li posjetili oca tamo, u kakvim je uslovima i kakvog zdravstvenog stanja? 

Nismo išli u posjetu. Procedura je komplikovana i preskupa, sa pravom na samo dva sata posjete. Bolno je ne otići, ali je još bolniji rastanak nakon samo dva sata. Sve o uslovima i zdravlju znam od njega, putem telefona. On se nikada ne žali, pa mi ne ostaje ništa drugo nego da vjerujem da je uglavnom dobro, ali i da je nemoguće da dobije i najjednostavnije preglede i kontrole, kao što je na primjer kolor-dopler krvnih sudova vrata. Živi u mračnoj prostoriji, slabog osvjetljenja, bez dozvole da dobije stonu lampu. Bez ikakvog objašnjenja kao i za niz drugih stvari na koje samo on, po zatvorskim pravilima, nema pravo. Činjenica je da Britanija nije spremna za prijem ljudi iz drugih zemalja i kultura, posebno ljudi koji su obrazovani i imaju svoje profesionalne, kulturne, vjerske i duge potrebe. Presudom mu one nisu ukinute ili zabranjene - one su onemogućene nesposobnošću pravosudno-zatvorskog sistema zemlje u koju je smješten mimo pravila i Rezolucija Ujedinjenih Nacija. To je zemlja koja je sebi uzela za pravo da krši rezolucije koje je potpisala i koja vrši pritisak na sve druge zemlje da ih poštuju, a sama ih potpuno ignoriše. Pri tome, njegovo prebacivanje u zemlju koja nije članica Evropske unije rezultat je privatnog dogovora britanskog ministra i sudije Mehanizma u Hagu, a na osnovu njihove svojevremene saradnje u Haškom tribunalu na satanizovanju Srba pod vođstvom poznatog srbomrsca Najsa. 

Uporedo sa funkcijom potpredsjednice Parlamenta RS i dalje radite kao ljekar, specijalista ste radiologije. Kako iz stručnog ugla gledate na situaciju sa kovidom-19, kakve sve snimke pluća ste držali u rukama tokom ove dvije godine od kako traje pandemija? 

Neko je za neke druge potrebe računao okvirno broj snimaka koje sam očitavala za ovih 22 mjeseca i čujem da se radi o oko 13.000 snimaka, od čega su oko 94% radiogrami pluća. Bilo je svašta. Ponosna sam zato što nisam bježala od pacijenata, sa svakim od njih sam razgovarala, bila na raspolaganju i van radnog vremena. Ovo je moj osnovni posao, težak ali i divan u isto vrijeme, najviše zbog pacijenata koji svrate samo da se jave, pozdrave, zahvale. Međutim, brojne vijesti kojima smo zasuti u medijima i agresivnost u iznošenju oprečnih stavova, bombastični naslovi, čak panični, afere sa opremom, lijekovima, kiseonikom - ništa od toga nije pomoglo da se bolje funkcioniše u novonastaloj situaciji koja već predugo traje. Podržavam razrješenja korupciono-kriminalnih afera, ali se one moraju odvijati u pravosudnim vodama, daleko od uticaja na pacijente. Naš zdravstveni sistem je iscrpljen, ali je začudo podnio udare mnogo bolje nego neki daleko moderniji i razvijeniji sistemi koji su veoma brzo bili na koljenima. I za nas je sve ovo bilo novo i nepoznato, učili smo mnogo i u hodu, a učimo i dalje. Dajemo se u potpunosti, najbolje što znamo. Ipak, kao i u svemu, ističu se samo loše pojave i gubi prava slika. 

Jednom ste rekli da je životno moto kojim se rukovodite- kad god možeš radi, izgledaj i ponašaj se onako kako će prijateljima biti drago, a neprijateljima krivo. Da li je to recept za uspjeh? 

To je recept za mir sa sobom, Bogom i dragim ljudima. Recept za život u kojem se raduješ svom uspijehu bez likovanja i tuđem uspijehu bez zavisti. Život u kojem iskreno voliš, plačeš, smiješ se. Takav život da ga vrijedi živjeti, raditi, stvarati, boriti se za ono i one u koje vjeruješ. Život u kojem iznađeš snage da ljudima uputiš osmijeh, ispričaš neku šalu i daš na znanje da znaš da je teško, ali se može. I da si tu, ako im zatrebaš. Ako je to uspjeh, onda da, onda je to recept.

Koliko imate slobodnog vremena i na koji način ga volite provesti? 

Nemam mnogo slobodnog vremena, ali mi to odgovara. Najbolje funkcionišem kada imam obaveza, poslovnih i privatnih. Kada ih realno nema previše, ja ih „izmislim". Ženama je to lako. U kući uvijek ima šta da se radi, a mene to psihički odmara. Uz to muzika, dobar film, serija, knjiga i uvijek u krugu porodice. Imamo mnogo prijatelja i ta prijateljstva njegujemo. Ne dopuštam da budu određena i zatrovana političkim stavovima i angažmanima. Ispunjava me činjenica da sam vjeran prijatelj onima koji me smatraju prijateljem i za njih uvijek imam vremena. 

Na Vašoj Fejsbuku stranici smo primjetili da imate dosta prijatelja na estradi. Jedna od njih je i pjevačica Ceca Ražnatović. Odakle potiče to prijateljstvo? 

Jedan broj ljudi sa estrade sam upoznala u različitim okolnostima i periodima i ostali smo u drugarskim odnosima. Ljudi imaju predrasude i o meni i o njima, pa kada se takvi ljudi sretnu i porazgovaraju bez opterećenja javnosti, najčešće nađu mnogo zajedničkih stvari koje i inače vežu potpuno obične, normalne ljude. Jedan broj ljudi sam „naslijedila" iz roditeljskih prijateljstava i komšiluka i ti ljudi me poznaju iz mog djetinjstva. Što se tiče Cece, upoznale smo se u jednoj emisiji prije rata u Sarajevu, a zbližile zahvaljujući zajedničkoj prijateljici, pokojnoj Isidori Bjelici. 

Kakvu muziku inače slušate? 

Nemam neku određenu vrstu muzike, slušam sve ono što mi se sviđa i što mi godi. Često to zavisi i od trenutnog raspoloženja i prilike. I nije bitno da li je nova ili stara, u trendu ili demode, domaća ili inostrana...važno je da mi se sviđa, da pogodi „u žicu", izazove emociju. Vjerna sam svojim emocijama, nekada previše, ali mi nije žao. 

Vrijeme je praznika, ostaje više vremena za porodicu i drage ljude, kako ćete provesti novogodišnje i božićne praznike? 

Sinovi su odrasli i odavno idu sa svojim društvom, pa je doček Nove godine zadnjih godina rezervisan za supruga i mene. Znamo da sebi priredimo prelijepo i nezaboravno veče i tada i bilo kada tokom godine. Moj suprug je i moj najbolji prijatelj, odrasli smo zajedno, znamo se cijeli život i mogu da tvrdim da me niko ne poznaje toliko dobro kao on, pa je i to jedan vid garancije za dobar provod i uživanje. Ostali januarski praznici, uključujući i obilježavanje Krsne slave Svetog Jovana Krstitelja provodimo u širokom krugu porodice i prijatelja. Januar je za nas uvijek posebno doba godine. 

Sa Novom godinom često idu i nove odluke, koja je vaša, na ličnom i privatnom planu? 

Ne bih to nazvala odlukama, prije su to želje, nade i molitve. Sve je to sabrano u ponoćnoj molitvi na Bogojavljenje, ali i u svakodnevnoj molitvi. U skladu sa tim i s obzirom na okolnosti, donosim odluke. Mnoge, male ili velike, ne mogu se donijeti daleko unaprijed i često su stvar situacije i trenutka. Samo da Bog da zdravlja, sreće, ljubavi i mira. Tada se sa mirnim i čistim srcem lakše donose i odluke. I lakše se sa njima živi.