Gotovo niko nije bio je svjestan da je početak maja 1992. donosio rat. Krv se već prolila. Vojne i paravojne jedince već formirane, a srpski narod naivno i dalje je vjerovao da će to sve spriječiti vojska JNA i da će mudrost pobijediti glupost i da do krvoprolića neće doći. Drugi u to nisu vjerovali. Već su pred sobom ubijali i palili sve što je srpsko. Nizali su se događaji koji su ukazivali na zlo.
"Već tada se dešavalo to što je nagovještavalo rat. U martu je bio Sijekovac, krajem aprila Tuzla, 3. maja Dobrovoljačka, zatim svadba u Sarajevu, ubijen je srpski svat. Već su se događale stvari koje su ukazivale da ovo ne može normalno da se završi tada je mnogo značio tajming, svi su se utrkivali da nešto urade jer ako ne urade onda će se odužiti i biće problema“, priča komandant Druge oklopne brigade VRS Miko Škorić.
Problema je već bilo. Hrvatske i muslimanske vojne i paravojne formacije nakon što su u Brodu, Derventi rušili i ubijali sve što je srpsko, hrlili su ka Doboju. Plan im je bio da se spoje sa Zenicom. Upravo u Doboju taj plan im je propao. Srpsko stanovništvo im nije dalo dalje. 2. maj 1992. bio je ključni. U školi u naselju Lipac, donesena je odluka. Krenulo se u odbranu grada.
Već tada grad je bio podijeljen i blokiran. Obavještajni podaci pokazivali su da prijete napadi od Zelenih beretki. A cilj hrvatskih muslimanskih paravojnih i vojnih formacija bio je da okupiraju Doboj nakon što im je u ruke pao Brod, Odžak i Derventa. Imali su namjeru da se spoje sa Zenicom. Takav plan osujećen im je upravo u Doboju. Nemiri su već počeli na sve strane. Muslimani i Hrvati već su formirali svoje jedince, bilo je jasno da i srpski narod nešto mora preduzeti ukoliko želi da spriječi etničko čišćenje sa svojih ognjišta.
Kompletnu priču o odbrani Doboja 1992. godine pogledajte u nastavku:
