Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik kazao je da će povući nedavno donesene zakone u Narodnoj skupštini Republike Srpske o zabrani rada državnih institucija u Srpskoj ako budu poništena rješenja koja je nametnuo Kristijan Šmit.
Dodik je ponovio da je vraćanje na Ustav BiH jedini garant njenog opstanka i funkcionisanja i da zato pozdravlja poruke predsjednika Francuske Еmanuela Makrona i visoke predstavnice Еvropske unije za spoljnu politiku i bezbjednost Kaje Kallas.
“Međutim, ako gospođa Kalas smatra da je ustavni poredak ono što je nametnuo Šmit, onda se ne razumijemo. Taj ustavni poredak napisan je u Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma. Taj ustavni poredak srušio je upravo Šmit svojim intervencijama, a godinama unazad svaki visoki predstavnik potkopavao je temelje ustavnosti”, kazao je Dodik.
Dodikov posljednji istup, u kojem najavljuje uslovno zamrzavanje zakona usvojenih u Narodnoj skupštini Srpske, predstavlja najsofisticiraniji suverenistički diplomatski manevar jednog domaćeg aktera od uvođenja Bonskih ovlašćenja kada je i formalno Dejtonski ustav stavljen ad acta.
I to nije floskula nego dijagnoza stvarnosti, jer suprotno površnim tumačenjima analitičara sa sarajevskog medija Kliks, da se radi o pokušaju izbjegavanja kazne, ovaj istup je jasno ciljan prema međunarodnoj areni i ima trostruku funkciju.
Prije svega on simbolički nudi žrtvu u ovoj šahovskoj igri. Dodik naoko žrtvuje figuru znajući da ništa realno ne gubi, ali pozicionira sebe kao konstruktivnog pregovarača i nameće utisak da nije on taj koji blokira dijalog.
Uzrok je međunarodni faktor koji više ne zna gdje mu je čelo a gdje pozicija kraljice, jer u toj igri šaha, žrtva pijuna otvara napad na kralja, a kralj nije Šmit, kralj su sama Bonska ovlašćenja i koncept međunarodne vlasti u BiH.
Koncept koji se raspada pod teretom vlastite besmislenosti.
Dodik zatim, drugim udarcem, preusmjerava fokus s presude na princip, ta presuda je trenutno njegova najveća snaga, sredstvo kojim ga je OHR u svom egoizmu i nasilju pretvorio u političkog osuđenika. Iako su mu godinama gradili imidž diktatora i kriminalca, preko presude on postaje žrtva političkog neslaganja, a ne pravde.
Dodik ovim potezom mudro konstruiše sliku legitimnog vođe kojeg se progoni zbog političkog stava za koji ima i međunarodno pravno uporište. Koje leti do Savjeta bezbjednosti. I s kojim se slažu i velike sile poput Rusije i Kine.
U propagandi sarajevskih medija, koji su se prošlih dana posvetili isključivo obmani bošnjačke publike, na te sile kao da se zaboravilo. A one, i jedna i druga, i dalje tvrde da je Srpska u pravu i da ima njihovu podršku u obrani bh. Ustava od protivustavnog djelovanja neimenovane persone porijeklom iz Njemačke.
Zahvaljujući toj personi Dodik se sada etablira kao mirotvorac koji ipak ne ruši državu, a mogao bi, jer je na čelu Srpske, institucija je kojoj je presuđeno jer se usudio reći ono što drugi šute.
Horor na utakmici čuvenog takmičenja: Djevojka (18) i dječak (13) poginuli - pregazila ih policija?!
On pažnju međunarodnih aktera vješto preusmjerava od bizarnog sadržaja zakona na pitanje legalnosti samog Šmita i njegovih odluka.
Pojašnjava im da takva presuda, donesena prema zakonu koji nije i nikada ne bi mogao proći pravnu proceduru, ne smije biti razlog za povlačenje u jednoj evropskoj državi. Ona je za njega najsnažnija poluga za udarac u temelje međunarodne pozicije OHR-a.
Zatim, najdubljim slojem, Dodik šalje signal Velikim Silama, on više ni ne govori Sarajevu, ni javnosti u Srpskoj, on se obraća Španiji, Italiji, Izraelu, naročito Parizu koji postaje sve nervozniji zbog Šmitove pozicije, Budimpešti, koja ga već javno podržava, Vašingtonu, koji se priprema za povratak na Balkan, i u konačnici Moskvi, koja nikad nije priznala Šmita, i čije nepriznavanje sada dobija unutrašnju potvrdu krize iz BiH.
Jer ovaj istup nije unutrašnjopolitički potez, ovo je geopolitički poziv velikim silama da završe posao, da zatvore knjigu protektorata i otvore novo poglavlje, u kojem će BiH morati redefinisati unutrašnji suverenitet bez kolonijalne rukavice.
U suprotnom nakon priznanja da su zajednica slabih, a što je svijet mogao vidjeti u Ukrajini prijeti im slom autoriteta i na Balkanu u slučaju da se odluče na primjenu sile i izazovu Rusiju. U slučaju da ponove narandžastu revoluciju i u BIH.
Za neupućene u šah, Dodik je upravio okrenuo situaciju na ploči. Do sada je on bio sredstvo. A sada je Šmit. Šmit nije cilj, on je sredstvo.
Dodik ne ruši Šmita iz lične netrpeljivosti, on ruši princip koji Šmit predstavlja - nametanje bez mandata, zakonodavstvo bez izbora, suverenitet bez naroda.
I zato ova izjava nije slabost, niti molba da se poništi presuda, ona ostaje kao trajni doprinos stvarnoj promjeni u BiH ali i ljaga na duši bh. pravosuđa, koje hitno mora na remont jer je palo na testu, presudivši 50 odsto svoje teritorije i 30 odsto svojih građana koji ne priznaju stranog kolonizatora.
Dodikova objava zapravo je mrtvačko zvono za kolonijalizam u BiH. Poziv na kraj jedne epohe, poziv koji nije namijenjen čaršiji, jer ga ona i ne rezumije.
Ovo je javni testament.
Napisan kao opomena onima koji odlučuju ko će ostati, a ko otići iz geopolitičke partije zvane BiH.
Ujedno signal Rusiji da se konačni dan odluke bliži. Rusija je jednom pristala da joj Njemačka i Austrija ponište SanStefanski mir. Bilo je to 1878. godine. Bila je to kobna ruska greška, koju smo platili kasnije, zahvaljujući Austriji s par balkanskih ratova i s dva svjetska. I svaki put Rusija je morala gasiti požar.
Ovaj put, Rusija neće pristati ne da se Dejton poništi, nego i da zemlje koje su se usudile dirati u njega, prođu nekažnjeno.
Ne znamo koliko je Kliks tog svjestan, ali Njemačka i Austrija nisu garanti Dejtona. Rusija jeste.
A stav SAD-a je, podsjećanja radi, da je doba intervencionizma prošlost, da bi bilo najbolje da mali narodi sami odlučuju o svojim državama i da je čika Soroš pretjerao.
