Advokat predsjednika Srpske

Bubić: Odustajanje Tužilaštva BiH od montirane optužnice - jedini izlaz iz nepravne situacije

  • Izvor: Glas Srpske
  • 07.11.2023. 20:32

Više puta je konstatovano kako je optužnica Tužilaštva BiH protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i v.d. direktora Službenog glasnika Republike Srpske Miloša Lukića primjer napada na pravni poredak nepravnim sredstvima, istakao je advokat predsjednika Srpske Goran Bubić u kolumni za Glas Srpske.

- I kako se vršenje ustavne funkcije predsjednika Republike Srpske i zakonske funkcije v.d. direktora protivpravno kriminalizuje navodnim nepostojećim krivičnim djelom samozvanog zakonodavca Kristijana Šmita. Odbrana je došla i do saznanja da verbalne note Ambasade SR Njemačke u Sarajevu i Kancelarije OHR-a sadrže gole pečate, bez navođenja imena, prezimena, svojstva lica koje ih je poslalo, kao i bez svojeručnog potpisa, o čemu će biti više riječi dalje u tekstu - istakao je Bubić.

Kolumnu prenosimo u cijelost:

Kolizija suvereniteta

Aktivnost Tužilaštva BiH predmetnim optuženjem u složenoj državnoj zajednici kakva je BiH može se posmatrati i kao konkurencija dva suvereniteta - entiteta Republike Srpske kao de jure federalne jedinice s najširom ustavnom autonomijom prema Ustavu BiH i vlastitim Ustavom Republike Srpske, i BiH kao suverene državne zajednice sa svojim ustavnim organima regulisanim Ustavom BiH, s jedne strane i navodnog suvereniteta koji nameće lažni visoki predstavnik, s druge strane. Samo suverena vlast može donositi zakone. Iako je konkurencija ovih suvereniteta samo prividna, de jure postoji samo suverenitet državne zajednice i entiteta, ovaj lažni suverenitet proizvodi pravne posljedice, doduše ništavne, kakav je i krivični postupak protiv predsjednika i v.d. direktora.

Očigledno se optužnicom Tužilaštva BiH osporava vršenje ustavne funkcije predsjednika Republike Srpske da potpiše ukaz o proglašenju zakona koje je usvojila Narodna skupština Republike Srpske, saglasno članu 80 stav 4 Ustava Republike Srpske. Ovo se doslovno inkriminira u optužnici Tužilaštva BiH tako što se predstavlja kao suprotnost odlukama samozvanog visokog predstavnika u BiH Kristijana Šmita. Visoki predstavnik u BiH nije ustavni organ prema Ustavu BiH i Tužilaštvo BiH ga neistinito predstavlja kao lažnog zaštitnika suvereniteta BiH. Suverenitet BiH nesporno treba da štite ustavni organi, a ne samozvani zakonodavac. Ali optužnica Tužilaštva BiH upravo nipodaštava suverenitet BiH jer mimo odredaba Ustava BiH daje/priznaje zakonodavnu nadležnost visokom predstavniku u BiH i neosnovano daje legitimaciju visokog predstavnika samozvanom Kristijanu Šmitu. Pri tome se poziva na veb stranice OHR-a sa lažnim sadržajem umjesto da poštuje odredbe Ustava BiH, na čije poštivanje su se zakleli prilikom stupanja na dužnost tužioca.

U svakom slučaju, konkurencija dva suvereniteta - suvereniteta federalne jedinice i suvereniteta državne zajednice predstavljenog putem lažnog visokog predstavnika, ne predstavlja hijerarhijski odnos. Еvolucija američkog federalizma razvila je tzv. doktrinu dvojnog suvereniteta (dual sovereigntdž doctrine) prema kojoj nijedna savezna država ne može pružiti svojim stanovnicima manju pravnu zaštitu od one koja se jamči Ustavom SAD. U okolnostima tekućeg optuženja predsjednika Dodika i gosp. Lukića evidentno je da se radi o kršenju odredaba Ustava BiH jer se visokom predstavniku u BiH od strane Tužilaštva BiH priznaje zakonodavna nadležnost, a Kristijanu Šmitu neosnovano priznaje svojstvo visokog predstavnika. Ovakvom pravnom antinomijom se napada suverenitet i BiH i Republike Srpske kao sastavnog dijela BiH.

U navedenim okolnostima ustavni organi Republike Srpske, prije svega Narodna skupština Republike Srpske, kao i Vlada Republike Srpske, treba da pravnim sredstvima zaštite funkciju predsjednika Republike Srpske, što je na određen način i najavio predsjednik Narodne skupštine. Ovo je principijelno pravno pitanje jer optužnica Tužilaštva BiH nepravom/protivpravnom inverzijom prava u nepravo, napada funkciju predsjednika Republike Srpske. Danas je predsjednik Milorad Dodik, no sutra je to drugo lice. Druga je stvar što je ovom važnom pitanju ranije trebalo posvetiti dužnu pažnju, ali nije. Može li se ovakvim pravosudnim farsama i improvizacijama rušiti volja naroda iskazana na slobodnim i demokratskim izborima? Ovo je prilika da se zaštiti granica koju je prešlo Tužilaštvo BiH, dok protivpravno nije ušlo u njive i dvorišta. Da stanovnici Republike Srpske ne dožive sudbinu junaka iz romana Tomasa Mana i Aleksandra Tišme, jer se nisu protivili kad su odvodili komšije, pa se nije imao ko usprotiviti kada su došli po njih.

Da bi ustavni funkcioneri mogli obavljati svoje dužnosti u normalnim okolnostima, postoji institut imuniteta, koji javne funkcionere štiti od mogućnosti sudskog progona, ali samo u vezi s preduzetim radnjama vezanim za vršenje određene funkcije. To su narodni poslanici, ali i narodnom voljom izabrani funkcioneri kao što je predsjednik Republike Srpske. Imunitet u vezi s obavljanjem funkcije imaju i premijer, kao i članovi vlade. Uostalom, sudska nezavisnost bi bila iluzorna bez imuniteta, kada bi sudija odgovarao za dato mišljenje u primjeni zakona. Imunitet imaju i advokati, za iskazano mišljenje/vrijednosni stav u zastupanju stranke, prema zakonu o advokaturi. Ove standarde o pitanju imuniteta poznaju svi savremeni pravni sistemi, i konzistentni su standardima vladavine prava. Ne može se ustavna funkcija predsjednika Republike Srpske obavljati u strahu od krivičnog progona ako predsjednik potpiše ukaz o proglašenju zakona koji je u ustavnoj, zakonskoj i poslovničkoj proceduri usvojila Narodna skupština Republike Srpske?! To je apsolutni apsurd, koji je, nažalost, proizveden u stvarnost podaništvom tužilačkih trabanata i pravnih skorojevića, koji ruše ustavni poredak BiH i suverenitet BiH, u zabludi da ih štite. Gdje je profesionalno dostojanstvo ako se u postupku pozivaš na internet stranicu OHR-a sa lažnim sadržajem umjesto da poštuješ ustave vlastite zemlje? Za razumjeti je ličnu želju zasnovanu na vlastitoj ideologiji, da se satre politički neistomišljenik koji se samo zalaže za poštovanje Ustava BiH, ali pravne akcije protiv njega treba da budu zasnovane na ustavima i zakonima ove zemlje, a ne na “odlukama” samozvanog zakonodavca i nepostojećim zakonima. Gospoda tužioci valjda znaju da su na ovim prostorima još u srednjem vijeku postojali zakoni o slobodi od straha koji potiče od vladara, a oni danas u 21. vijeku priznaju volju stranca kao zakon u svojoj zemlji, i još više - da je nepoštovanje njegove volje krivično djelo - mimo Ustava svoje države? Ili se, ipak, tužioci drže plenumske brozalije “da se ne treba držati zakona ko pijan plota”, misleći na nepridržavanje stvarnih zakona svoje zemlje.

Orkestriran pritisak

Već je dokazano kako će montirana sudska farsa protiv predsjednika Republike Srpske biti poštena: optužnicu je popravila i potvrdila sudija o čijem pravu/napredovanju je neposredno odlučivao optuženi, kao ustavno nadležan, negativnim mišljenjem. A Sud BiH je “jednoglasno” odlučio da je takav sudija “nepristrasan”. Tako se valjda gradi ugled pravosuđa u javnosti. Aferim. A onda se orkestriraju saopštenja OHR-a sa saopštenjima stranih ambasada, iako standardi vladavine prava potvrđuju da su ovakva uplitanja koja potiču od javnih zvaničnika, bilo stranih i/ili domaćih, pritisak na sud, krše presumpciju nevinosti optuženih i predstavljaju povredu standarda poštenog sudskog postupka. Sve to kulminira saopštenjem ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH kako će “uhapsiti Dodika”, iako suđenje nije ni počelo. Ko razuman može očekivati pošteno suđenje u ovakvoj situaciji? Iskustvo govori da se javni napadi vrše i optuženi unaprijed osuđuju uvijek kada nedostaje činjenična i pravna argumentacija za optuženje, kao što je u ovom predmetu slučaj.

Nepravna nadogradnja

Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini s aneksima (Dejtonski sporazum) nesumnjivo predstavlja međunarodni pravni akt, a time i međunarodno pravo. Osnovna karakteristika međunarodnog prava jeste da istovremeno predstavlja obavezu i prava država (ne pojedinaca). Ova prava i obaveze preuzete međunarodnim aktima država treba da inkorporira u unutrašnji pravni poredak da bi to obavezivalo fizička i pravna lica u određenoj državi.

U odnosu na prednje pravilo specifičnost Dejtonskog sporazuma je što Aneks IV, koji sadrži Ustav BiH, istovremeno predstavlja dio unutrašnjeg pravnog poretka u BiH i to pravni akt najviše pravne snage u odnosu na zakone i druge pravne akte. Zato se Ustav BiH neposredno primjenjuje u BiH bez dodatnih pravnih aktivnosti (ratifikacija, donošenje sprovedbenog akta kao što je proglašenje Ustava i sl).

S druge strane, ostali dijelovi/aneksi Dejtonskog sporazuma, pa i sam osnovni tekst ovog mirovnog ugovora, decenijama trpe “nepravnu nadogradnju” kojom se simulira postojanje međunarodnog prava. To je posebno izraženo u odnosu na Aneks 10 Dejtonskog sporazuma (Sporazum o civilnom sprovođenju mirnog rješenja) tako što su kontinuirano visokom predstavniku u BiH, jedino zaduženom za “tumačenje i primjenu na terenu” ovog Aneksa 10, proširivana nikad ugovorena ovlaštenja, ne samo u odnosu na Aneks 10, već čitav Dejtonski sporazum. I još više. Iako osnovni tekst Dejtonskog sporazuma, niti Ustav BiH, ne poznaju bilo kakvog visokog predstavnika u BiH. Tako je visoki predstavnik umjesto "tumača civilnog dijela sporazuma na terenu" postao „le padžs cžest moi". I to na način da je samo “pozdravljena” njegova namjera da umjesto tumača “bude konačni autoritet za sve i svja”, kako piše Slavko Mitrović u svojoj kolumni. Izgleda božanska namjera da se "konačni autoritet u tumačenju sporazuma na terenu", kako je regulisano mirovnim ugovorom, pozdravom preimenuje u donosioca odluka (a kasnije falsifikatom predstavljenim na službenoj stranici OHR-a i donosioca zakona). Uistinu, ovo "Ave Cezare…" naizgled uvijeno u vrhunsko "diplomatsko opštenje" u stvarnosti je komediografski, i jedino se može slati, shvatiti i prihvatiti u stvarnosti koja predstavlja poznatu andrićevsku percepciju BiH.

Еvolucija intervencija visokog predstavnika u BiH pokazuje da njihova kauza nije bila afirmacija načela ustavnosti i zakonitosti već stvaranje kobajagi "pravnih" pretpostavki za eliminaciju političkih neistomišljenika koji su se navodno protivili primjeni mirovnog sporazuma iako su - upravo suprotno - zagovarali implementaciju rješenja regulisanih Ustavom BiH, u osnovi se protiveći centralizaciji BiH. Ovo je imalo za posljedicu brojne smjene javnih zvaničnika različitih nivoa vlasti, jer prosto nisu postojali ni stvarni ni pravni resursi da se ljudi eliminišu "diktaturom pravosuđa", kako sociolozi i filozofi zovu ovaj model rasprostranjen u svijetu pod dirigentskom palicom svjetskog moćnika, metaforično predstavljenim u "međunarodnoj zajednici". Ovaj model je i sada na sceni preko montiranog sudskog procesa predsjedniku Republike Srpske i v.d. direktoru Lukiću.

Već 1997. godine metodom "Ave Cezare..." u Bonu se od strane Savjeta za implementaciju mira (PIK) konstatuje namjera visokog predstavnika u BiH da se kao feniks sam pretvori iz konačnog autoriteta za tumačenje Aneksa 10 u autoritet za donošenje odluka u BiH, u domenu izvršne vlasti. Kasnije se ovo proširuje "dopisivanjem zvanične stranice OHR-a" i na zakonodavnu vlast. Potom se 2001. godine od strane visokog predstavnika ukida imunitet javnim zvaničnicima u BiH izabranim na demokratskim i slobodnim izborima, s ciljem dokidanja “slobode od straha” i kasnije osniva prvostepeni sud na nivou državne zajednice i pred njega izvodi desetine javnih zvaničnika u svrhu disciplinovanja. U slučaju predsjednika Republike Srpske, kada su izostale činjenice kojima su pravdane sankcije, kao i stvarni argumenti za krivični postupak, smišlja se krivično djelo “Kristijan Šmit”. Sada više nije samo u pitanju zakonodavac po metodi “Ave Cezare...” već se i nepoštivanje volje samozvanog stranca proglašava krivičnim djelom i to krivičnim djelom protiv “međunarodnog prava”. Jadno li je međunarodno pravo s ovakvim simulovanim postupcima koji su protiv zdravog razuma, a ne samo očigledna kompromitacija vladavine prava i samog međunarodnog prava, ako danas uopšte postoji.

Verbalne note

Šta se dogodilo sa “naimenovanjem” gospodina Kristijana Šmita i kakve improvizacije slijede? Kako se vidi iz teksta Aneksa 10 mirovnog sporazuma, visokog predstavnika predlažu ugovorne strane potpisnice (ne države svjedoci Dejtonskog sporazuma, niti kakav PIC), a svojom rezolucijom potvrđuje Savjet bezbjednosti UN. U nedostatku dokaza o naimenovanju saglasno Aneksu 10 mirovnog ugovora, Ambasada Savezne Republike Njemačke u Sarajevu šalje Verbalnu notu broj: 177/29.07.2021 Ministarstvu spoljnih poslova BiH u kojoj konstatuje da je novi visoki predstavnik za BiH"gospodin Šmit” i dalje traže postupanje i usluge Ministarstva u vezi s obezbjeđenjem imenovanog. Verbalna nota (na ukupno 3 strane) ne sadrži nikakve priloge u vezi s eventualnim naimenovanjem gosp. Šmita, ali je interesantno da nota takođe ne sadrži ime, prezime, svojstvo ili svojeručni potpis službene osobe ambasade koja šalje verbalnu notu. Na kraju stoji samo “Sarajevo, 29.7.2021” i pečat ambasade. Ili ako ime, svojstvo i potpis službenika na noti nisu bitni, onda znači da nota nema značaj i ne može proizvesti nikakve pravne posljedice.

Može se samo nagađati zašto verbalna nota ne sadrži ime, prezime, svojstvo i svojeručni potpis službene osobe u ambasadi. Neko će tvrditi da je to “način opštenja” i to poduprijeti argumentom da je Balkancima važniji pečat od živog čovjeka, kako je, inače, čest slučaj u našoj birokratiji. Ipak, ovo je teško prihvatiti imajući u vidu poslovnu i svaku drugu pedantnost njemačkih službenika. Zašto bi u okolnostima čitavog slučaja iole oprezan diplomata stavio potpis na sličan dokument pri znanju pravne procedure naimenovanja visokog predstavnika i znanja da gosp. Kristijan Šmit nije imenovan po toj proceduri? Zato je gosp. Šmit inkognito uvaljen BiH da se njime bavi, a još više Šmit sa BiH, a on izgubio kompas smatrajući sebe “međunarodnim zakonodavcem”, šireći nepravo. Iako nije morao ići daleko da nešto nauči, bilo je dovoljno da se ugleda na svog prethodnika, gosp. Valentina Incka, koji je sačuvao lično dostojanstvo, kao i dostojanstvo države koja ga je poslala.

Inkriminacija Šmita

Slučaj gosp. Kristijana Šmita je očigledno za pravosuđe BiH. Ako ga SR Njemačka smatra svojim diplomatom (visoki predstavnik za BiH sigurno nije), i ako ga u tom slučaju štiti diplomatski imunitet, onda ga treba protjerati kao nepoželjnu osobu. Kad već sam ne želi da ostavkom zaštiti sebe i svoje dostojanstvo. Kako možeš i zamisliti biti medijator u primjeni sporazuma ako te jedna ugovorna strana sporazuma unaprijed nije prihvatila, cijeneći zaključke Narodne skupštine Republike Srpske od 10.3.2021. godine kojim su izričito odbijeni novi visoki predstavnici? To je ispod časti.

Ali u vezi s gosp. Šmitom nisu isključene aktivnosti njemačkog pravosuđa. To su prema StGB, potencijalno sljedeća krivična djela: paragraf 132. Prisvajanje službenih ovlašćenja, paragraf 132a. Zloupotreba titula, službenih oznaka i obilježja (bićem djela su obuhvaćena i strana službena obilježja), paragraf 353a. Povreda povjerenja pri vršenju službe u inostranstvu (obilježje djela je i dostava netačnih činjeničnih izvještaja), paragraf 341a. Političko sumnjičenje (obilježje djela je i ugrožavanje slobode drugog lica samovoljnim postupcima), paragraf 344. Proganjanje nedužnog (obilježje svjestan krivični progon nedužnog lica) i dr. Dopuštamo da je bilo promjena zakona, s obzirom na vrijeme posljednjeg prevoda njemačkog KZ na srpski jezik.

Aktuelnu zelenu boju u Ministarstvu spoljnih poslova SR Njemačke takođe mogu zamijeniti druge boje. Otuda vjerovatno izostanak imena službene osobe na spomenutoj verbalnoj noti.

Slično kao sa verbalnom notom ambasade SR Njemačke od 29.7.2021. godine dogodilo se i sa verbalnom notom OHR-a od istog dana, 29.7.2021. godine, koja je dostavljena našem Ministarstvu inostranih poslova. A potom i cirkularnom notom OHR od 1.8.2021. godine, koja je dostavljena našem ministarstvu i svim diplomatskim misijama u BiH. Prilog cirkularnoj noti je “CV Mr. Schmidt”, bez ikakvog akta o naimenovanju ili sličnog dokumenta. Ove note nemaju nikakvog broja, već samo navedene datume. Takođe, ne sadrže ime, prezime, svojstvo, niti svojeručan potpis. Dakako, obje note OHR-a sadrže gole pečate, bezlična potvrda je dozvoljena, ali personalne potvrde nema. A zbog čega bi neki diplomatski uhljeb u OHR-u stavljao glavu na panj zbog lica koje nije naimenovano prema ugovorenoj proceduri? Lako je verbalno podržavati gosp. Šmita, kao što rade razni glasnogovornici, eli i više glavešine, jer riječi lete, ali niko neće da stavi svoje ime i svojeručan potpis na ćage kojim bi aminovao Šmita, jer napisano ostaje.

Izuzetak su, izgleda, samo srećni tužioci Tužilaštva BiH koji, umjesto da istražuju Šmita, čiji legitimitet dokazuju “službenom stranicom OHR-a” iako smo vidjeli kako je sam OHR bezlično dočekao “šefa”, krivično progone predsjednika Republike Srpske, legalno izabranog na slobodnim i demokratskim izborima, zato što je vršio svoju funkciju na koju je izabran, u skladu s Ustavom Republike Srpske. I hoće da mu zabrane obavljanje funkcije, prijekim, neustavnim putem.

Zato je jedini razuman izlaz iz ove nepravne situacije odustanak od montirane optužnice od strane Tužilaštva BiH.

Pratite nas i putem Vibera

Tagovi: